Saša Karalić: Pravi intelektualac je uvijek izbjeglica u vlastitoj zemlji
Naslov romana upućuje na lokalitet u blizini Banjaluke na kojem se, prema predanju, u doba Marije Terezije nalazio zatvor. Umjetnik porijeklom iz tog kraja, dugogodišnji izbjeglica u Švedskoj, vraća se i na tom mjestu pokušava da izgradi monumentalnu građevinu, neku vrstu društveno angažovanog umjetničkog djela, inspirisan utopijskim teorijama i snovima o pravednijem društvu.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" Saša Karalić, književnik i umjetnik, objašnjavajući koji se lajtmotiv krije iza naslova njegovog novog romana "Zatvor Marije Terezije", knjige vrlo zanimljivog naziva i još zanimljivije teme, a koja će večeras biti predstavljena u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske. Poznati banjalučki pisac, režiser i vizuelni umjetnik osim novog romana prikazaće i dva filma, a kako navodi u suštini romana je priča o želji umjetnika, emigranta da izgradi nešto na prostoru gdje su mitovi mnogo prihvatljiviji od činjenica?
- Međutim, pošto se podiže na prostoru gdje se vjekovima ukrštaju i sukobljavaju interesi Istoka i Zapada, ona ne može biti zasnovana samo na teoriji, njen temelj čine i kolektivne traume, istorijsko nasilje i nacionalna razočaranja. U romanu se kolektivne traume prepliću s ličnim; odnos muškarca i žene odražava tenzije među narodima, zapadne ambicije sudaraju se s istočnim identitetima, a umjetnički ideali iskušavaju i prelamaju kroz prizmu političke stvarnosti, rekao je Karalić.
GLAS: Ako se ništa nije promijenilo na Balkanu od vremena Marije Terezije, jeste situacija da zatvori ne pune kriminalci kojima je presudila pravda, već je uvijek više onih koji traže pravdu, a dobijaju ili zatvore ili progone? Koliko je taj usud u odnosu pojedinca naspram društveno-političkih ideologije postao faktor koji stvara višak istorije, a manjak stanovništva na ovom prostoru?
KARALIĆ: Lik švedskog kritičara na jednom mjestu u romanu kaže: "Svaki pravi intelektualac izbjeglica je u vlastitoj zemlji." Unutrašnji egzil pojava je svojstvena represivnim režimima, ali se javlja i u takozvanim stabilnim demokratskim društvima čiju normativnost neki od njihovih stvaralaca - pisci, umjetnici ili filozofi, naprosto ne prihvataju. U posljednje vrijeme, u našim krajevima sve češće su otvorene prijetnje piscima i javnim ličnostima koji se usuđuju da kritikuju korumpirane strukture moći i ksenofobne nacionalističke projekte - oni se prokazuju kao "autošovinisti", "izdajnici" i "strani plaćenici" i stvara se atmosfera javnog linča. Mnogi od njih neće biti u mogućnosti da se povuku u unutrašnji egzil, već će zbog sopstvene sigurnosti i sigurnosti svojih porodica naprosto morati da napuste zemlju, što je, u krajnjoj liniji, upravo ono što napadači žele. Najveći paradoks je u tome da slobodan govor i kritičku misao preko granice često tjeraju upravo oni koji su, po sopstvenom svjedočenju, jedva preživjeli "strahote komunističke cenzure" i dokopali se "slobode i demokratije". Od ovih, često anonimnih hajki, gora je samo zaglušujuća tišina političkih i intelektualnih elita.
GLAS: Sam roman na mnogo načina nastavlja Vašu poetiku razbijanja žanrovskih granica i formi, kako to neko reče "performans jezika" unutar književnosti, što je pristup koji se konstantno gaji u Vašem kompletnom umjetničkom radu?
KARALIĆ: Adriana Zaharijević, koja je napisala sjajnu recenziju ovog romana, zaista je moj način pisanja nazvala "performansom u tekstu", ali to, čini mi se, ne bi moglo biti žanrovska odrednica. Roman "Zatvor Marije Terezije" ima elemente i istorijskog i ljubavnog romana, ali je prije svega koncipiran kao fragmentirani bildungsroman koji prati odrastanje glavnog lika, od djetinjstva i izbjeglištva, preko njegovog povratka u Bosnu nakon rata, do izgradnje građevine na brdu koju preduzima već kao čovjek u godinama. Mada sam odrastao na postmodernim piscima, trudim se da moje pisanje sadrži što manje žanrovskih nedosljednosti, jer osjećam da je razbijanje forme izgubilo kredibilitet u umjetnosti i postalo oruđe neoliberalnih, a u posljednje vrijeme sve češće i klerofašističkih doktrina. Ono što je nekada bilo neophodno propitivanje kulturnih kanona u ime otvaranja novih polja djelovanja u umjetnosti, pretvoreno je u bespoštedno razaranje svih vrijednosti i etičkih standarda i zloupotrebljeno zarad političke manipulacije i brzog profita. "Zatvor Marije Terezije" nije, naravno, klasičan bildungsroman, jer se teško može u potpunosti osloboditi ranih uticaj, ali namjera mi je bila da se fragmenti od kojih je roman sastavljen na kraju sklope u jedinstvenu narativnu cjelinu.
Što se tiče mog djelovanja kao vizuelnog umjetnika, i tu posljednjih godina vlada određena ujednačenost. Mada sam ranije posezao za raznim formama umjetničkog izraza, od slikarstva i fotografije, do instalacije i videa, sada mi je fokus uglavnom na performansu i filmu. Osnovu svega čini rad s grupama ljudi u javnom prostoru. Performativni elementi počinju da se javljaju i u predstavljanju mog književnog rada, na promociji "Zatvora Marije Terezije" u Kunsthale Bern prošle sedmice, četiri posebno odabrane osobe čitale su odlomke iz romana. Pošto se ovaj način predstavljanja pokazao uspješnim, ponovićemo ga tokom predstavljanja romana u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, ovaj put s banjalučkim čitačima.
GLAS: Dugo živite vani, putovali ste i izlagali širom planete, koliko je novi roman autofikcija, inspirisana Vašim iskustvima, umjetnika koji najveći dio karijere djeluje u drugom jezičkom području, ali se ciklično vraća onom iz kojeg je potekao?
KARALIĆ: Roman doista sadrži dosta slika i događaja vezanih za mjesta na kojima sam duže ili kraće živio, kao i niz ličnih iskustava, ali autofikcija je ovdje svjesno iskorištena kao svojevrsan poziv čitaocu da stalno rekalibrira svoj odnos prema pročitanom. Vjerodostojnost ličnog iskustva u romanu se stalno dovodi u pitanje: "Da li se zaista dogodilo?" "I, ako se dogodilo, da li se dogodilo meni?" Opet ću spomenuti lik švedskog kritičara koji se pred kraj života potpuno posvećuje pisanju, ali se "grozi pisanja o samome sebi i sentimentalne koketerije sa sopstvenom ličnošću, kakva je danas u modi". U njegovo ime, postavljena je ova autofikcijska klopka u romanu.
GLAS: Knjigu predstavljate u Muzeju savremene umjetnosti RS, jednom od mjesta, koje i dalje u Banjaluci održavaju domaću umjetničku scenu u kontaktu sa svijetom. Koliko se danas uopšte umjetnost može činiti održivom uz sve veće gubljenje podrške institucija i njenom potragom u virtuelnom svijetu gdje diktat novca određuje autorsku vrijednost?
KARALIĆ: Muzej savremene umjetnosti RS najvažnija je umjetnička institucija u gradu i ulaganje u njegovo održanje, u njegove programe i projekte, ne bi trebalo da bude sporno ako država iole drži do sebe. Upravo ova institucija može da posluži za primjer kako se može uspostaviti dobra komunikacija između umjetnosti i široke publike. Osim toga, nikada u istoriji nije postojala veća prijemčivost za savremenu umjetnost, nikada ranije nije postojalo ovako razvijeno umjetničko tržište. Nove tehnologije i internet ne mogu biti zamjena za neposredan kontakt s umjetničkim djelom, niti će AI generisan sadržaj tek tako i preko noći zamijeniti uljanu sliku ili živi performans. U raspravama o budućnosti interneta, sve više se spominje AI slop (AI otpad), umjetno i masovno kreirani sadržaji koji velikom brzinom gube na vrijednosti i među publikom sve češće izazivaju letargiju i dosadu. Postoji velika mogućnost da pravo vrijeme umjetnosti tek dolazi, jer ljudi će imati sve veću potrebu za dodirom i neposrednim kontaktom sa sadržajima koji ih aktiviraju i podstiču da se fizički pomjeraju i povezuju. Taj neposredni kontakt s umjetničkim radom vjerovatno će postati mnogo ekskluzivniji nego što je to do sada bio, što otvara nove mogućnosti, ali i nove etičke probleme.
GLAS: Roman ste, kao i prvenac, ponovo izdali za "Geopoetiku", kako ste zadovoljni tom saradnjom i generalno kakvi su vam dalji umjetnički planovi nakon njegovih promocija?
KARALIĆ: "Geopoetika" je prepoznala moj prvi roman i veliko mi je zadovoljstvo što smo zajedno objavili i drugi, a ta saradnja je od samog početka bila zasnovana na obostranom uvažavanju i podršci. Posebno u ovako komplikovanim vremenima: moj prvi roman objavljen je u vrijeme korone, a drugi usred studentskih protesta u Srbiji. Prije dvije sedmice u Bernu, u okviru festivala "(Hi)story", započeo sam, s grupom ljudi, projekat koji se bavi kreiranjem političkih slogana i njihovim izvođenjem u javnom prostoru. Prve izvedbe na ulicama Berna prošle su odlično i planiram da nastavim s ovim projektom, uz učešće još većeg broja ljudi. Osim toga, nastavljam rad na projektu "Pojavljivanja" koji već nekoliko godina razvijam sa Željkom Radinkovićem i Institutom za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Dva filma iz tog projekta biće prikazana tokom promocije u Muzeju savremene umjetnosti RS sada u srijedu, dok je predstavljanje čitavog projekta planirano za 2027. godinu.
GLAS: Uzimajući u obzir Vaše iskustvo, gdje danas vidite mjesto umjetnosti u društvu, kada se politika definiše korporativnim interesima profita, a kultura se nalazi pod tragikomičnim postulatima moderne inkvizicije, poznate kao kensel vrijednosti?
KARALIĆ: Uloga umjetnosti u današnjem svijetu ista je kao što je oduvijek bila, da taj svijet propituje i aktivno ga oblikuje suočavajući ga s vlastitim odrazom, ma kakav on bio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.