Mirna Jovanović o neverbalnim slikovnicama i stvaralačkim potrebama

Imala sam želju da na neki način, kao umjetnik, obilježim godišnjicu stradanja našeg naroda u Republici Srpskoj Krajini. Sasvim slučajno sam naišla na stari članak iz novina o psu Deni i čudu kako je našla svoju porodicu.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" umjetnica Mirna Jovanović povodom njene druge neverbalne slikovnice "Dena - kolona tuge, put ljubavi" koja je urađena povodom trideset godina od "Oluje". Ova vrsna slikarka i glumica ističe da je potresna bila rečenica koju joj je izgovorila Jelena Kalajdžija koja je pratila skupa sa bratom Denin podvig.

Potresna mi je bila rečenica koju mi je izgovorila Jelena Kalajdžija, naša poznata spisateljica koja je rođena u Pakracu, da su ona i brat, tada djeca, pratili Denin podvig u medijima: "Brat i ja smo mislili da je rat završen i da smo pobijedili kada je Dena našla svoje. Mislili smo da se vraćamo kući. Slavili smo, a mama je plakala." Ideja o neverbalnoj slikovnici mi je pala na pamet tokom igranja jedne predstave, bukvalno pet minuta prije nego što ću izaći na scenu. Ilustracije su mi se same nizale i stvorile smislenu priču. Odmah sam prionula na posao i do sredine jula ilustracije su bile spremne. Nažalost, zbog različitih iskušenja i problema, slikovnica nije izašla prošle godine, ali mislim da je bitna namjera i neizmjerno mi je drago što sada može doći do publike.

GLAS: U javnosti je nekako postalo uvriježeno kad je u pitanju ova vrsta umjetnosti da je vrlo teško uraditi neverbalne slikovnice. Zbog čega  ?

JOVANOVIĆ: Neverbalne slikovnice su mi lično najzanimljiviji projekti koje sam ikada radila. Nisu tako popularne, jer ih bije glas da nisu "dovoljno komercijalne". U razgovoru sa jednom holandskom ilustratorkom, otkrila sam da mi u Holandiji takvu slikovnicu niko ne bi objavio, upravo jer se stavlja akcenat na više komercijalne knjige. A Republika Srpska može da se pohvali da ima dvije neverbalne slikovnice i daće Bog biće ih još. Neverbalna slikovnica mora bez riječi, samo slikom smisleno da prati priču, da to sve bude prilagođeno djeci, a ja biram takve teme koje su dodatno teške za prilagođavanje, što mi daje ogromnu količinu motivacije za usavršavanje ilustracija za ovakve tipove knjiga. Po mom mišljenju ovakvih slikovnica mora biti više jer djeci dodatno pokreću maštu, da na osnovu slike koju vide, sami smišljaju priču.

GLAS: Autorski tim  se oslanja na domaće umjetnike, mislimo na autore iz Republike Srpske. Koliko je ta "lokalna" podrška bila važna tokom umjetničkog posla?

JOVANOVIĆ: Veoma mi je važno da okupim oko sebe ljude koji su odlični umjetnici i koji su odavde, jer imam utisak da nedovoljno cijenimo svoje i gajimo retoriku da to naše nije dovoljno dobro, ima bolje tamo negdje.

Izdavač slikovnice je Izdavačka kuća "Sinaj" Eparhije zvorničko-tuzlanske. Dizajn knjige radio je dizajner Miroslav Marković iz Bijeljine, sa kojim ću nastaviti saradnju i u budućnosti, jer je veoma talentovan, posvećen i razuman. Na kraju slikovnice postoji priča iz vizure Dene, za sve one koji nisu čuli za ovog divnog psa i događaj, da se dodatno upoznaju. Za priču je odgovorna spisateljica Marina Jovanović, inače dobitnica nagrade" Sovica" za najbolju knjigu za djecu u 2025. godini.  Tako da saradnici su mi fantastični i domaći, jer ja možda živim realnost u kojoj „tamo negdje neko i nešto“ nije bolje.

GLAS: Prva slikovnica koju ste radili izašla je  2024. godine i bila je posvećena životu i tragičnom stradanju dječaka Slobodana Stojanovića. Ako se ne varamo, izašla je u velikom tiražu, uz jako pozitivne reakcije. Koliko Vas je takva dobra reakcija motivisala da nastavite u tom smjeru?

JOVANOVIĆ: Imala sam ogromnu čast da budem autor prve neverbalne slikovnice u Republici Srpskoj, "Nebeski dječak i njegov pas", koja je posvećena divnom svetom dječaku Slobodanu Stojanoviću. Na moje ogromno iznenađenje, Izdavačka kuća "Sinaj“ Eparhije zvorničko-tuzlanske izdala je ovu slikovnicu u 10.000 primjeraka.  Najljepšu i najveću motivaciju dobijem kada mi roditelji pošalju fotografije svoje djece koja listaju tu slikovnicu i kažu da se ne odvajaju od nje, da razumiju, saosjećaju i postavljaju pitanja o dječaku Slobodanu.

GLAS: Teme kojima se bavite ne uklapaju su, u opšteprihvaćene standarde političke korektnosti u kojima su uloge žrtve i zločinca, krivice i pravde, unaprijed određene, a svaki iskorak iz tih klasifikacija se tretira kao jeres?

JOVANOVIĆ : Meni su te teme vrlo zanimljive, jer ne vidim kako bilo koga vrijeđaju. Svako ima svoju istoriju i gledanje na nju iz svog ugla, što je meni apsolutno razumljivo. Samo neka svako radi svoj posao i ne zaviruje u tuđe dvorište i neće biti nikakvih problema. Nažalost, na našim prostorima desile su se strašne stvari, ali mi to ne možemo promijeniti i pretvarati se kao da se nikad ništa nije desilo. Svako se bori za svoje parče istine.  Uostalom, ko vidi nešto sporno u temama, može posmatrati iz jednog opšteg ugla, čuda povezanosti čovjeka i Božije tvorevine, užasnog stradanja djece u ratovima, ljubavi između djeteta i životinje. To su ljudske i životne teme, bez obzira koja nacija je u pitanju i koji geografski položaj.

GLAS: Možete li sebe da opišete nekim poznatim stihovima u kojima biste mogli da nam otkrijete jednu stranu ličnosti za koju nismo znali?

JOVANOVIĆ: Svi koji me poznaju, ne bi me nikako vezali za stihove i poeziju, više za vojničke pokliče. Šalu na stranu, zaista mi je u momentima iskušenja i nekih unutrašnjih previranja pred očima stalno vojvoda Živojin Mišić i  njegova divna rečenica: "Ko sme, taj može. Ko ne zna za strah, taj ide napred". Vrlo novozavjetna misao, kao što je i sam Gospod rekao: "Ne boj se, samo vjeruj".

GLAS: Znamo da je nezahvalno razgovarati o budućnosti, u vremenu života od danas do sutra, ali bismo voljeli čuti nešto o novim umjetničkim planovima Mirne Jovanović?

JOVANOVIĆ: Trenutno sam kao hobotnica, jer radim više projekata u isto vrijeme. Ono što mogu reći, u dizajnerkoj i tehničkoj je pripremi opet jedan prvenac u Republici Srpskoj, prva slikovnica sjenki. Beskrajno se radujem toj slikovnici, jer je zaista veoma posebna i spojila je moje dvije ljubavi, pozorište i slikarstvo. Spremno je i drugo, dopunjeno izdanje slikovnice "Nebeski dječak i njegov pas". Slikarski završavam prvu neverbalnu slikovnicu za odrasle "Luna i Sol", koja obrađuje jednu vrlo važnu psihološku temu. I u pauzama od slikanja, radim crteže za knjigu za djecu Sanje Savić Milosavljević "Buba i princ", a mozak se bavi smišljanjem ilustracija za knjigu poezije Slobodana Jovića. Radim i dok spavam, jer konstantno sanjam ove projekte. Ono što bih posebno naglasila, sve knjige će izdati najmlađa izdavačka kuća u Republici Srpskoj, "KPK". Tako da podržimo domaće.

GLAS: Generalno, gdje su kriju korijeni Vaše motivacije kada je u pitanju svijet umjetnosti ili bolje reći ko je sve zaslužan za Vaš duhovno-kulturni pogled na svijet koji ugrađujete u vlastiti rad?

JOVANOVIĆ: Najzaslužniji je Bog koji me stvorio i dao zadatak da se bavim umjetnošću. Takva vrsta odgovornosti i krsta koji se nosi je vrlo zanimljiva, jer iziskuje konstantan rad, promišljanje, molitvu. Zatim porodica, ogromna ljubav, vaspitanje i obrazovanje koje sam od njih dobila. Imam roditelje i sestru koji su mi primjer svih vrijednosti u koje vjerujem.  Umjetnik mora imati duhovnu vertikalu na kojoj svakodnevno radi. To su knjige koje se čitaju, muzika koja se sluša, filmovi, pozorišne predstave, kvalitetni ljudi za razgovor, konstantno promišljanje i vezanje misli za nebo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.