Pejaković za "Nezavisne": Političko-društvena stvarnost strašnija od Gogoljeve Rusije

Polazište ove autorske predstave jeste roman "Mrtve duše" velikog ruskog pisca Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, djelo koje je obilježilo književnost realizma i satire.

"Poznato je da je Gogolj planirao i napisao drugi dio romana, ali ga je, prema historijskim zapisima, u stanju duboke duhovne i psihičke krize spalio, ostavljajući za sobom jednu od najvećih književnih misterija", navedeno je iz NPS.

U predstavi igraju Ejla Bavčić Tarakčija, Vedran Đekić, Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Amina Begović, Nerman Mahmutović, Sanela Krsmanović Bistrivoda i Emina Minka Muftić te Nenad Cvjetković i Džejna Hodžić.

Dramaturgiju potpisuju Milana Matejić i Džejna Hodžić, scenografkinja je Adisa Vatreš Selimović, kostimografkinja je Vanja Ciraj Džudža, a kompozitor Mirza Redžepagić, dizajn svjetla je uradio Moamer Šaković.

Iako je originalno djelo nastalo u 19. vijeku, Gogoljeva satira o sistemu u kojem se trguje "mrtvim dušama" - imenima, brojkama i formalnim identitetima - snažno rezonuje sa današnjim društvima u kojima su ljudi često svedeni na statistiku, administrativne podatke, glasačke liste, algoritme…

Uoči premijere predstave, reditelje Petar Pejaković govorio je u intervjuu za "Nezavisne".

"Gogolj iz pepela" je predstava koju su ispisali glumci svojim životnim pričama. "Mrtve duše" su bile početna tačka, okvir i inspiracija. Sve u predstavi su lični, dokumentarni materijali iz života osmoro glumaca koji svoje priče scenski i ispovijedaju. Proces proba se odvijao kroz dramske radionice, neki vid umjetničke kolektivne terapije. Bio je veoma bremenit, prepun i sve nas je uzdrmao i ispunio na neki dobar način. Sa jedne strane, veoma emotivno težak i zahtjevan proces, a sa druge jako oslobađajući i podsticajan. Osjećam prije svega veliku zahvalnost prema glumcima na povjerenju, spremnosti da kopaju po sebi i hrabrosti da to javno podijele.

Piter Buk u svojoj istoimenoj knjizi kaže, parafraziraću, da svaki "prazan prostor" je pozorišni prostor. To je ono što me zanima. Misterije me nikako ne privlače, naprotiv, mislim da ih je previše, posebno onih svakodnevnih. Ono čime smo se bavili je zapravo tema koju Gogolj osvjetljava, pa i vatrom kojom je spalio neka svoja djela, a to je tema mrtvog života. Ne radi se o mrtvima, već o živima koji su uglavnom mrtvi. Time smo se bavili, mrtvilom u sebi i u društvu. Naravno, Gogolj to donosi na svoj neponovljiv način. On susreće smrt i smijeh, na genijalan način, i to je veliki, rekao bih nedostižan, izazov.

Pa Gogolja nema, tako da moraćemo mi. On bi to uradio neuporedivo bolje. Ono što je osobina doba u kojem živimo je da nema velikih stvaraoca. Veliko je pitanje zašto je to tako. Čini mi se da se to i ne pitamo. Ono što mi je fascinantno, da društvena stvarnost u feudalnoj Rusiji sredinom XIX vijeka, kojoj se Gogolj sa užasom satirično smijao, djeluje manje strašno nego naša političko-društvena sadašnjost. To je poražavajuće.

Naravno da jesu. I oko nas, i u nama. Moramo uvijek krenuti od sebe. I tu biti bespoštedni. Mnogo je lakše baviti se drugima. Paradoks je da nam je demokratsko društvo donijelo zapravo mnogo manje slobode nego autokratski sistem iz čijeg pepela je ovo izraslo. Mnogo smo toga "spalili" što nije trebalo. Imamo bar tema za umjetnička djela koliko hoćete. Ono što nam je bilo važno da se zapitamo i na stvarnim "mrtvim dušama". Bukvalno, nekim dobrim dušama, koje više nisu sa nama. Šta je njihov amanet, kako bi oni danas glasali, kako bi se glasali, pokušali smo u predstavi i da reinkarniramo dio intimne ostavštine koji smo duboko zakopali.

To je mrtva trka. Ne znam da li je to specifično samo za naše vrijeme i podneblje. Jednostavno se ponekad samo jasnije ukazuje. Čini mi se da je nekoliko stvari u pitanju. Stvarna istinska ljubav, u svakom smislu i na svakom polju, uvijek je prva na udaru. Mnogo lakše proizvodimo mržnju. Zatim, razumijevanje drugoga i drugačijeg bez ostatka i zadrške. Moralna načela koja nisu dio nekog ideološkog obrasca koji je ostao zarobljen u nekom drugom vremenu. Sloboda...

Ja mislim da je pozorište jedna od najživljih stvari u našem društvu i u ovom vremenu. I tek će biti. Problem su institucije. Sve. To treba potpuno drugačije postaviti.

"Gogolj iz pepela" nije predstava koja nešto poučava, provocira ili ispravlja. Svako od glumaca se bavio sobom i to podijelio. Da li će to nekome biti intrigantno ili podsticajno, to je do onoga koji je bude gledao. Ja sam ubijeđen da svako treba da krene od sebe kada su kritika i ispravljanje u pitanju. I individualno i kao društvo.

Pitanja društvenog angažmana zaslužuju odgovore u tomovima. Nakupilo mi se tu puno bogatog iskustva. Radio sam pozorišne radionice i predstave sa djecom, mladima, starima, građanima, kriminalcima, osobama sa oštećenjem vida i sluha, djecom bez roditelja, Romima itd. Ono što mogu u ovako malom prostoru sa sigurnošću reći na osnovu svih ovih iskustava je da pozorište ima veliku moć da neposredno mijenja stvari u društvu i pojedincu, i da čak ni mi koji se time bavimo nismo toga dovoljno svjesni i upućeni u to. "Gogolj iz pepela" je intimno angažovana predstava.

Ne znam stvarno. Ja volim da provodim što više vremena sa mladim generacijama. Tu mnogo više toga pokupim, a možda nešto novo ponekad i shvatim. U svakom slučaju je manje pokvarenosti. Nije vrijeme još odradilo svoje. Čini mi se da se mi svi previše bavimo pojavnostima, a premalo suštinom. Ja svoju ulogu vidim, kada su generacijske stvari u pitanju, kako da prenesem one stvari mladima koje su preživjele neko prošlo vrijeme ili neko moje doba formiranja. Od mladih, prije svega, učim kako da razumijem trenutak u kome živimo. To je valjda uvijek tako.

Spisak bi bio poduži. Spaljivanje me, pa i ovo Gogoljevo, ipak, prvo podsjeća na spaljivanje knjiga u Berlinu i mnogim drugim mjestima, i u prostoru i vremenu. Fašizam uvijek kreće od spaljivanja znanja. Na razne načine. I sveprisutan je. Tako da je fašizam uvijek u vrhu liste.