10 kratkih književnih klasika koje možete pročitati za vikend

Neke od knjiga koje su najviše uticale na način na koji razmišljamo o usamljenosti, ljubavi, moći, smrti, slobodi i smislu života dovoljno su kratke da ih pročitate između subotnjeg jutra i nedjelje uveče.

To je možda i najbolji odgovor svima koji bi željeli da čitaju više klasika, ali ih odbijaju obimni romani, komplikovane porodične genealogije i obećanje da „prvih 200 strana samo treba izdržati“. Knjige sa ove liste uglavnom imaju između stotinjak i manje od 200 strana, a neke su i znatno kraće. Broj strana, naravno, razlikuje se od izdanja do izdanja.

Od Kamija i Kafke do Virdžinije Vulf i Fransoaz Sagan, ovo su kratki klasici koji dokazuju da književnosti nije potrebno mnogo prostora da bi ostavila veliki trag.

Jedna od najvažnijih knjiga 20. vijeka počinje gotovo zastrašujuće jednostavno. Merso živi u Alžiru, odlazi na sahranu svoje majke, nastavlja svakodnevicu gotovo bez emocija koje okolina od njega očekuje, a zatim ga jedan događaj dovodi pred sud.

Ali „Stranac“ mnogo manje govori o zločinu nego o tome kako društvo odlučuje šta je prihvatljivo osjećati, kako bi „normalan“ čovjek trebalo da se ponaša i šta se događa kada neko odbije da učestvuje u toj predstavi.

Kami kroz Mersoa istražuje ideju apsurda – sukob između naše potrebe da život ima smisao i svijeta koji nam taj smisao ne obećava. Roman je prvi put objavljen 1942, a savremeno Vintage izdanje ima svega 144 strane.

Kratak je, stilski čist i naizgled jednostavan, ali posljednjih nekoliko stranica potpuno mijenja način na koji se čita sve što im je prethodilo. To je ona vrsta knjige koju završite brzo, a onda dugo pokušavate da odlučite šta zapravo mislite o njenom glavnom junaku.

Gregor Samsa se jednog jutra budi i otkriva da se pretvorio u ogromno, čudovišno stvorenje nalik insektu. Kafka ne objašnjava kako se to dogodilo. Još je neobičnije što ni Gregorovo prvo pitanje nije „zašto sam postao ovo?“, već kako će sada stići na posao.

Upravo u tome leži genijalnost „Preobražaja“.

Ispod priče koja zvuči kao mračna fantazija krije se tekst o radu, porodici, usamljenosti, osjećaju krivice i možda najneprijatnijem pitanju od svih: šta se događa sa odnosima među ljudima kada jedna osoba više nije „korisna“?

Novela je objavljena 1915. i u izvornom obliku ima približno sedamdesetak štampanih strana, mada se danas često objavljuje zajedno sa drugim Kafkinim pričama. Penguin je opisuje kao jedno od najuticajnijih djela fikcije 20. vijeka, upravo zbog načina na koji spaja otuđenje, nelagodu i crni humor.

Zbog toga se „kafkijanski“ danas koristi kao riječ čak i među ljudima koji Kafku nikada nisu čitali. Poslije „Preobražaja“ mnogo je jasnije šta ona zapravo znači.

Ako vas pomisao na Tolstoja automatski podsjeti na hiljade stranica „Rata i mira“, ovo je potpuno drugačije iskustvo.

Ivan Iljič je uspješan sudija koji je svoj život gradio upravo onako kako se od njega očekivalo: karijera, brak, društveni položaj, pristojan dom. A onda se razboli i prvi put ozbiljno postavi pitanje koje je godinama uspješno izbjegavao – šta ako je čitav život proveo pogrešno?

Tolstoj je novelu objavio 1886, poslije sopstvene velike duhovne krize, a savremena izdanja često imaju oko 128 strana.

Tema zvuči sumorno, ali „Smrt Ivana Iljiča“ nije samo knjiga o umiranju. Mnogo više je knjiga o življenju na autopilotu, o ambicijama koje preuzimamo od drugih i o trenutku u kojem čovjek shvati da postoji razlika između života koji dobro izgleda spolja i života koji je zaista njegov.

Teško je završiti je a da makar nakratko ne napravite inventar sopstvenog života.

Džordž i Leni su dvojica sezonskih radnika koji tokom Velike depresije putuju Kalifornijom u potrazi za poslom. Nemaju gotovo ništa, osim jednog drugog i jednostavnog sna: da jednog dana zarade dovoljno da imaju sopstvenu malu farmu i više nikome ne odgovaraju.

Stajnbek je njihov odnos smjestio u svijet u kojem ljudi lako postaju zamjenjivi, a sigurnost je privilegija. Prvo izdanje pojavilo se 1937, dok Penguinova izdanja danas imaju između 112 i 144 strane.

„O miševima i ljudima“ čita se izuzetno brzo, dijelom zato što je napisano gotovo kao drama, ali emocionalni udarac koji ostavlja nesrazmjerno je veliki u odnosu na njegov obim.

To je knjiga o prijateljstvu, siromaštvu, nemoći i američkom snu, ali možda najviše o tome koliko su naši planovi krhki kada o njima ne odlučujemo samo mi.

Životinje sa jedne farme odlučuju da više neće dozvoliti ljudima da ih iskorišćavaju. Pobune se, preuzmu farmu i pokušaju da stvore pravednije društvo u kojem će svi biti jednaki.

Znamo, naravno, kako ovakve Orvelove priče obično završe.

„Životinjska farma“ objavljena je 17. avgusta 1945. kao satirična alegorija Ruske revolucije i njenog prerastanja u totalitarni sistem, ali upravo je sposobnost romana da prevaziđe konkretan istorijski trenutak razlog što se i dalje čita.

U stotinjak strana Orvel uspijeva da objasni nevjerovatno složen mehanizam: kako se revolucije kvare, kako se istorija prepravlja, kako jezik postaje sredstvo kontrole i kako oni koji obećavaju jednakost vrlo brzo mogu početi da stvaraju privilegije za sebe.

Zbog toga je ovo mnogo više od političke satire koju smo možda čitali kao lektiru. Kada joj se vratite kao odrasli, neprijatno je lako prepoznati obrasce koji se nisu mnogo promijenili.

Starom kubanskom ribaru Santjagu već 84 dana nije pošlo za rukom da ulovi ribu. Osamdeset petog dana odlazi dalje na pučinu nego obično i započinje borbu sa ogromnim marlinom.

Na površini, to je gotovo cijela priča.

Ali kod Hemingveja jednostavnost nikada nije isto što i praznina. „Starac i more“ govori o dostojanstvu, istrajnosti, samoći, ponosu i neobičnoj granici između pobjede i poraza.

Novela je objavljena 1952, a Scribnerova izdanja imaju između 96 i 128 strana. Godine 1953. dobila je Pulicerovu nagradu za fikciju.

Možda je upravo zbog toga jedna od najboljih knjiga za povratak klasicima: nema komplikovanu radnju, mnoštvo likova ni skrivenu šifru koju morate da dešifrujete. Samo čovjeka, more i pitanje koliko daleko vrijedi ići za nešto do čega vam je zaista stalo.

Markes vam gotovo odmah kaže ko će umrijeti.

Cijela varoš zna da braća Vikario namjeravaju da ubiju Santjaga Nasara. Problem je u tome što niz slučajnosti, pretpostavki, propuštenih prilika i čudnih društvenih pravila dovodi do toga da se ono što je praktično svima poznato ipak dogodi.

Roman iz 1981. konstruisan je poput novinarske rekonstrukcije događaja: pripovjedač se godinama kasnije vraća među svjedoke i pokušava da ustanovi kako je moguće da čitava zajednica unaprijed zna za zločin, a da ga niko ne spriječi. Penguinovo izdanje ima 128 strana.

Zato „Hronika najavljene smrti“ nije prava misterija o tome šta se dogodilo. Misterija je zašto se dogodilo kada je postojalo toliko prilika da bude drugačije.

Iza toga ostaje mnogo veće pitanje o kolektivnoj odgovornosti: koliko smo krivi za nešto što sami nismo učinili ako smo mogli da ga spriječimo?

Na brodu koji plovi od Njujorka prema Buenos Ajresu nalazi se svjetski šampion u šahu. Putnici ga izazivaju na partiju, ali prava misterija počinje kada se pojavi nepoznat čovjek koji posjeduje gotovo nevjerovatno razumijevanje igre.

Kako je stekao tu sposobnost mnogo je mračnija priča nego što se u početku čini.

Cvajg je „Novelu o šahu“ završio u brazilskom egzilu i poslao izdavaču svega nekoliko dana prije svoje smrti 1942. To je njegovo jedino djelo koje se neposredno bavi nacizmom, a savremeno izdanje New York Review Books ima tek 104 strane.

Šah je ovdje samo okvir. U središtu priče su izolacija, psihološko preživljavanje i ono što se događa umu kada mu se oduzme gotovo svaki spoljašnji podsticaj.

Počinje kao elegantna priča o partiji šaha, a završava se na mjestu na koje vas prvih nekoliko stranica ni približno ne pripremi.

Jedina knjiga na ovoj listi koja nije roman možda je i jedna od onih čije ideje najčešće ponavljamo a da ne razmišljamo odakle su došle.

„Sopstvena soba“ nastala je na osnovu predavanja koja je Virdžinija Vulf 1928. održala studentkinjama dva ženska koledža Univerziteta u Kembridžu, a objavljena je naredne godine.

Njena polazna ideja danas djeluje gotovo očigledno: talenat nije dovoljan. Da bi žena mogla slobodno da stvara, potrebni su joj vrijeme, privatnost, obrazovanje i ekonomska nezavisnost – stvari koje su muškarci vjekovima daleko lakše dobijali.

Vulf kroz književnost zamišlja i šta bi se dogodilo da je Šekspir imao jednako talentovanu sestru rođenu u isto vrijeme. Ne pita da li bi ona bila dovoljno dobra, već da li bi joj svijet ikada dozvolio da postane pisac.

Gotovo sto godina kasnije, mnogi dijelovi ove knjige zvuče iznenađujuće savremeno. Upravo zato „Sopstvena soba“ nije tekst koji treba čitati samo kao dio istorije feminizma, već kao knjigu o tome koliko nevidljivih uslova mora da postoji prije nego što talenat uopšte dobije priliku.

Francuska rivijera, ljeto, more, vila, sedamnaestogodišnja Sesil i njen šarmantni otac koji život shvata kao niz uživanja i ljubavnih avantura. Sve izgleda lako i bezbrižno sve dok u njihov mali svijet ne uđe Ana – inteligentna, smirena žena koja predstavlja upravo ono čemu se Sesil opire: red, odgovornost i odraslost.

Fransoaz Sagan imala je samo 18 godina kada je 1954. objavljen njen prvi roman. Francuska nacionalna biblioteka bilježi prvo izdanje na 191 strani, a knjiga je gotovo preko noći pretvorila mladu autorku u književnu senzaciju.

„Dobar dan, tugo“ na prvi pogled djeluje kao savršena ljetna knjiga: sunce, Mediteran, automobili, kokteli, ljubavne igre. I upravo je ta lakoća zamka.

Ispod elegantne površine krije se veoma hladna priča o ljubomori, manipulaciji, slobodi i trenutku u kojem shvatamo da naši postupci mogu imati posljedice koje više ne možemo da vratimo unazad.

Sagan je napisala knjigu sa 18 godina, ali njeno pitanje nije nimalo adolescentsko: koliko slobode zaista želimo ako moramo da snosimo punu odgovornost za ono što sa njom uradimo?

Možda najveća prepreka čitanju klasika uopšte nije njihova težina nego reputacija koju nose. Čim knjiga dobije etiketu „velikog djela svjetske književnosti“, lako počnemo da je zamišljamo kao obavezu, a ne kao zadovoljstvo.

Ovih deset naslova dobar su podsjetnik na suprotno. Neke od najvećih književnih ideja stale su na manje od 150 strana. Kafka nije morao da napiše porodičnu sagu da bi opisao otuđenje. Kami nije morao da objasni cijeli svoj filozofski sistem da bi nas natjerao da razmišljamo o smislu. Tolstoju nije trebalo hiljadu strana da postavi pitanje kako znamo da smo dobro živjeli.

Za jedan vikend možda nećete pročitati sve velike knjige koje „treba“ pročitati. Ali sasvim je dovoljno da pronađete jednu koja će ostati sa vama mnogo duže od vremena koje vam je bilo potrebno da je završite, prenosi Zadovoljna.rs.