S izuzetkom Njemačke i Austrije, sve industrijalizirane zemlje razmatraju kako u narednim godinama mogu proširiti upotrebu nuklearne energije. Nuklearne elektrane danas rade u 31 zemlji, u 15 zemalja se grade, a još 16 država ih planira.
Kina gradi elektrane
Samo u Kini trenutno se gradi 38 reaktora, a svake godine u pogon ulazi šest do deset nuklearnih elektrana. Zemlje koje su ranije bile protiv nuklearne energije, poput Švedske, u međuvremenu su promijenile kurs. Druge, poput Poljske, koje ranije uopće nisu imale nuklearne elektrane, planiraju ući u taj sektor. Čak je i Danska, koja je još 1985. zakonom zabranila izgradnju nuklearnih elektrana, odlučila preispitati svoju politiku. U Sjedinjenim Američkim Državama administracija Donalda Trumpa preokrenula je dotadašnji antinuklearni kurs zemlje.
Samo Njemačka ide drugim putem. To je jedan od razloga zbog kojih je električna energija u Njemačkoj danas skuplja nego u gotovo svim drugim uporedivim zemljama — i zbog kojih se gubi sve više industrijskih radnih mjesta. Vodeće kompanije kojima su potrebne velike količine električne energije već su izmjestile dio poslovanja iz Njemačke. BASF je, primjerice, odlučio veliki novi pogon izgraditi u Kini. Njemačka trenutno gubi između 10.000 i 12.000 industrijskih radnih mjesta mjesečno.
Fritz Vahrenholt i Björn Peters u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Zeit für Kernkraft. Schlüssel zum Wohlstand („Vrijeme je za nuklearnu energiju: ključ prosperiteta“) objašnjavaju kako je do toga došlo. Pokazuju kako je Njemačka od zemlje koja je bila u samom vrhu razvoja sigurnih nuklearnih elektrana postala država koja je ugasila čak i svoje posljednje tri nuklearne elektrane usred energetske krize.
Postpuno napuštanje nuklearne energije
Kao što je poznato, odluku o postupnom napuštanju nuklearne energije prvobitno je donijela socijaldemokratsko-zelena vlada Gerharda Schrödera, dok je Angela Merkel željela produžiti radni vijek njemačkih nuklearnih elektrana. Nesreća u Fukushimi 2011. bila je povod zbog kojeg je Merkelina vlada naglo odlučila da njemačke nuklearne elektrane ugasi mnogo ranije nego što je bilo planirano. Ali pravi razlog, prema autorima, nije bila sama nesreća — koja čak ni Japan nije navela na takvu odluku — nego činjenica da su se otprilike dvije sedmice nakon nesreće od 11. marta 2011, odnosno 27. marta, održavali pokrajinski izbori u Baden-Württembergu. U tada izrazito naelektrisanoj atmosferi Merkel je željela Zelenima oduzeti jednu od njihovih ključnih izbornih tema. Međutim, ni to nije uspjelo. Zeleni su ostvarili rekordni rezultat i nakon izbora prvi put dobili premijera jedne njemačke savezne pokrajine.
Debatom u Njemačkoj dominirali su iracionalni strahovi i ljudi bez relevantne stručnosti. Jedan primjer bila je odluka Merkeline vlade da imenuje 17-članu „Etičku komisiju“, koja je trebala dati privid legitimnosti odluci. Komisiju su činili predstavnici četiri ekološke organizacije, tri predstavnika crkava, nekoliko profesora i bivših političara, jedan sindikalni predstavnik i samo jedan predstavnik industrije. Tako je nastala konstelacija tipična za njemački izuzetak u energetskoj politici: velika tehnička odluka — konačno odustajanje od etabliranog niskougljičnog izvora energije — donesena je pod neposrednim utjecajem udaljene nesreće, pod izbornim pritiskom i na osnovu etičkog panela ograničene interdisciplinarne stručnosti, čiji je mandat u suštini već unaprijed sugerirao ishod.
Fritz Vahrenholt i Björn Peters pobijaju pet standardnih argumenata protiv nuklearne energije:
1. Nedostatak konačnog odlagališta nuklearnog otpada u Njemačkoj. Takvo odlagalište moglo je odavno postojati da nije bilo politički blokirano. Nuklearna tehnologija četvrte generacije, na kojoj rade brojne kompanije i hiljade istraživača širom svijeta — ali ne i u Njemačkoj — suštinski bi ublažila problem odlaganja nuklearnog otpada.
2. Navodna izloženost radioaktivnosti tokom normalnog rada. U stvarnosti, ona iznosi manje od 0,5 posto prirodnog pozadinskog zračenja i praktično ju je nemoguće detektovati jer varijacije prirodnog zračenja prikrivaju dodatnu izloženost. Zahtjev u mnogim zemljama da emisije moraju biti gotovo jednake nuli bio je, prema autorima, iracionalan i učinio je nuklearnu energiju izuzetno skupom.
3. Strah od katastrofalne nuklearne nesreće. Ako se broj smrtnih slučajeva po teravat-satu nuklearne energije uporedi s drugim izvorima energije, samo energija vjetra prolazi nešto bolje. Fosilna goriva prouzrokovala su daleko više smrtnih slučajeva. Moderne nuklearne elektrane treće generacije koje su danas u radu imaju vjerovatnoću radioaktivnog ispuštanja ne veću od jednog slučaja u deset miliona godina. Kod nuklearnih elektrana četvrte generacije, prema autorima, takvo ispuštanje u slučaju nesreće isključeno je.
4. Nuklearna energija je preskupa. Autori tvrde da je to zato što su vlade, pod utjecajem antinuklearnog pokreta, uvele propise koji daleko prevazilaze ono što bi bilo potrebno za siguran rad. Primjeri iz Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, prema njima, pokazuju da nuklearna energija ne mora biti skupa čak ni uz najviše sigurnosne standarde.
5. Povezivanje mirnodopske upotrebe nuklearne energije s nuklearnim oružjem. Autori tvrde da takva veza ne postoji jer plutonij reaktorskog kvaliteta nije pogodan za vojnu upotrebu zbog nepredvidivog ponašanja.
Dok sve prognoze pretpostavljaju snažan rast potrošnje električne energije u gotovo svim zemljama, uključujući Njemačku — između ostalog i zbog podatkovnih centara koji su ključni za razvoj umjetne inteligencije — njemački Bundestag odlučio je da se ukupna potrošnja energije u Njemačkoj do 2045. gotovo prepolovi, na 1.400 teravat-sati.
Pokretanje energije
Može li se njemačko odustajanje od nuklearne energije još preokrenuti? Političari su pokušali spriječiti povratak nuklearnoj energiji uništavanjem nuklearnih elektrana na, kako autori navode, „talibanski način“. Autori tvrde da bi se ukupno 14 nuklearnih elektrana u Njemačkoj, ukupne snage 18.710 megavata, moglo popraviti ili ponovo aktivirati kroz rekonstrukciju za manje od 40 milijardi eura. Poređenja radi, „energetska tranzicija“, koja je prema njihovoj ocjeni postigla malo — Njemačka je i dalje jedan od najvećih emitera CO2 među velikim evropskim industrijskim zemljama — već je koštala 500 milijardi eura, a procjenjuje se da bi ukupni trošak mogao doseći čak 5,4 biliona eura.
- Kada bi se ovih četrnaest nuklearnih elektrana ponovo aktiviralo“, pišu autori, „u roku od samo nekoliko godina mogle bi godišnje proizvoditi 140 TWh nuklearne električne energije — gotovo koliko i u najboljim godinama prije napuštanja nuklearne energije.
Za to bi, međutim, bila potrebna izmjena njemačkog Zakona o atomskoj energiji kako bi se ukinula zabrana izgradnje novih nuklearnih elektrana i ponovnog pokretanja postojećih.
