Vedrana Božinović: Zaboravili smo da postoji nešto što se zove ljudsko dostojanstvo

„Utopija“ je poziv da se setimo da plemenitost nije sramota, dio je teksta koji je stajao u pozivu na izvođenje predstave u nastajanju koja će premijerno biti izvedena 27. januara 2026. 

Utopija, predstava reditelja Andraša Urbana poziva na povratak poštivanju ljudskog dostojanstva, propituje odnos zapadnog društva prema ljudskim pravima, podsjeća na surovost svijeta u kojem se ne poštuju ni osnovna sloboda i jednakost. 

O predstavi, dijaloškoj ulozi pozorišta, slobodi, svijetu koji se vraća vijekovima unazad, dekadenciji solidarnosti i drugim temama u Buka intervjuu razgovarali smo sa Vedranom Božinović, glumicom Narodnog pozorišta u Sarajevu i dramaturginjom “Utopije.”

Ona umjetnički i humanistički, odnosno vrlo filozofski, posmatra svijet oko nas. Želi biti ne njegov tumač i kritičar nego kotač u procesu ozdravljenja društava u obje Zemljine hemisfere. 

BUKA: Ideja da predstava počne recitovanjem Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na prvu možda izgleda banalno, ali uspjeli ste u misiji da temeljni dokument modernog društva predstavite kao putokaz koji mnoge države zaobilaze. Dramaturški, zašto ste odabrali baš ovaj redoslijed?

Cijela predstava sastoji se isključivo od toga da se izgovori svih trideset članova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Predstava Utopija dio je trilogije Novosadskog pozorišta (Ujvideki Sinhaz) Cabaret Piccolo Grande koji pored toga čine još i Distopija koju je režirao Robert Lenard, te predstave koja se tek treba postaviti i koja se, za sada, zove Politika.

Utopija će svoju pravu premijeru imati 27.01.2026., a za sada su odigrane dvije radne premijere na Festivalu Desire, te u Novosadskom pozorištu. Povezati Utopiju sa temeljnim dokumentom UN-a je ideja reditelja Andraša Urbana i od početka sam potpuno raznesena idejom da se pojam utopije poveže sa tekstom koji je osnova i polazište savremenih zakona zapadnog svijeta, tekstom koji je nastao 1948. godine nakon što su na njemu tri godine radili eksperti iz različitih zemalja i koji je odgovor na užase rata koji je upravo završen. To je dokument kojeg su usvojile sve države, članice UN-a. To je dokument prema kojem se odnosimo kao prema nečemu što znamo i što se podrazumijeva. Dokument o kojem ne razmišljamo. A kada ga počnete slušati ili čitati shvatite u kakvom svijetu živimo. Nema tu ničeg banalnog. Ali ima mnogo čega bolnog. 

Podnaslov predstave je podsjetnik za bolji život ili glasna poezija o ljudskom dostojanstvu. I to je suština cijele priče. Zaboravili smo da postoji nešto što je ljudsko dostojanstvo. Što nije puko „biti živ i zdrav“ na šta smo se, na žalost, sveli. Danas, kada UN ne postoje ni na koji način osim na čisto birokratski, kada se ratuje, ubija, zatvara, protjeruje, trpa u logore nalazimo se, istina lokalizovano, ali ipak, na istom onom mjestu na kojem su 1948. oni koji su pisali ovu Deklaraciju rekli da više nikada ne smijemo biti. Jedan dokument star više od 70 godina, jedan zvaničnni dokument koji se može naći na stranici UN, na stranici svake države, na svim jezicima – taj dokument djeluje kao proglas nekih zavjerenika protiv sistema. Kao pobuna protiv onoga što danas živimo. Koji apsurd!

BUKA: Uvođenjem Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u scenski prostor, da li pozorište postaje mjesto otpora ili mjesto podsećanja?

Mislim da je pozorište uvijek mjesto dijaloga. Kao što rekoh, podnaslov predstave Utopija je Podsjetnik za bolji život. Dakle, podsjećamo na to šta su temeljna ljudska prava svakog čovjeka – i onih na sceni i onih u publici. Podsjećamo na to da se zakoni pišu da bi nam bilo dobro, bolje. Ne zato da bi se pervertirali i pronašle rupe. Ne zato da unište dostojanstvo ljudi koji pod njima žive, baš naprotiv – da ga sačuvaju. Dostojanstvo se često spominje u Deklaraciji. Kao pojam. Rijetko čujem tu riječ u našim politikama. Češće slušam o vitalnim nacionalnim interesima, zaštiti vjekovnih prava. 

Može i gore je rečenica sa kojom se tješimo. Ne znam da li se više iko pita – a zašto ne može bolje? Kad slušam tekst Deklaracije ne mogu a da nemam ironijski otklon. Jer živim u zemlji u kojoj se od 30 članova poštuju možda dva. Živim u svijetu u kojem se ne poštuje ni jedan. Da li je podsjetiti nekoga da ima pravo na dostojanstven život otpor? I gdje smo onda kao društvo? Često kažem kako ne postoji mjesto na kojem se više voli čovjek i zemlja nego pozorište. Pravo pozorište. Ono koje nas se tiče. Jer ono uvijek progovara o svemu važnom. Ne boji se da osvijetli sve ono o čemu se ne govori ili se šapuće. Ako mi više ne govorimo o tome da se sva ljudska bića rađaju jednaka u dostojanstvu i pravima, što je član jedan ove Deklaracije, ako smo zaboravili da to znači da su sa nama jednaki i oni koje ne volimo, oni drugi, oni koji nisu mi nego su oni –  i u dostojanstvu i u pravima, onda je pozorište pravo mjesto da to čujemo. 

BUKA: Globalizacija i digitalizacija su potvrdile teoriju Umberta Eca da je svijet postao globalno selo. Jesu li temeljna ljudska prava koja slušamo u predstavi podjednako ugrožena, posebno ona o pravu na privatnost i dostojanstvo, na svakom pedlju Zemlje, odnosno globalnog sela? 

U posljednje vrijeme često slušam kako je ovo kraj svijeta kojeg poznajemo. Preispituje se demokratija, liberalizam, društveni poredak. U nekim zemljama svijeta, ne tako dalekim od nas, kao da se sat vraća vijekovima u nazad – do feudalnog društva. Priča se o iliberalnim demokratijama. Ljudi se klečeći mole na trgovima. Neki drugi ljudi se evo već godinama bombarduju, pale, ubijaju, izgladnjuju. Zatvaraju se politički protivnici. Truju. Gasi se sloboda govora. Svjetski lideri više ne koriste uvijeni politički jezik. I u svijetu i kod nas političari govore kolokvijalno, da ih valjda svi razumiju, bez uvijanja i bez rukavica. 

Sa jedne strane živimo u svijetu političke korektnosti u kojem je lakše nego ikada uvrijediti nekoga i doživjeti posljedice cancel kulture, sa druge strane živimo u svijetu brutalnog uništavanja koje ne nailazi ni na kakvu efektivnu osudu. Nedavno sam pročitala izjavu visokog zvaničnika EU koji je u Briselu izjavio kako će svijet morati preispitati ljudske slobode radi vlastite sigurnosti. Parafraziram, ali to je suština. I kad ovako poslažeš stvari onda je sve tako užasno beznadežno. Već dugo govorim, a u tome nisam ni malo originalna, da živimo tridesete godine dvadesetog vijeka. A svi znamo kako su one završile. Ne želim da budem pesimista. Želim da vjerujem da ipak postoji jedna generacija mladih ljudi koji će naučiti lekcije istorije. Ne da bi je ponavljali i koristili u nacionalnom potkusurivanju, nego da bi izbjegli da ponove naše greške. I greške onih prije nas. Nadam se da ne želeći da ispadnem pesimista neću ispasti totalna budala. 

BUKA: Šta bh. društvo iz Vaše perspektive, koja je zbog umjetničkog otklona u jednu ruku i analitička, čini utopijskim, a šta distopijskim? 

Šta karakteriše distopiju? Tehnološka kontrola, ekološke katastrofe, politička tiranija i gubitak individualnosti. Što bi rekli – svaka sličnost je slučajna. Kad kažemo distopija najčešće zamišljamo društvo Orvelove „1984“. Kontrolisano, hladno, uniformisano. Ja kad kažem distopija najčešće mislim na film „Idiocrasy“, američku trash komediju koja je objavljena mislim 2005. godine. I koja nema ni malo orvelovske čistoće. Da se razumijemo, priča i likovi filma (pa čak i predsjednik SAD koji je paralelno i reality tv zvijezda slash kečer – ko bi se tome nadao 2005.) su jako tanki, ali je svijet koji stvara nevjerovatan. Naseljen neobrazovanim ljudima, prekriven smećem koje ostaje nakon konzumerističkih bahanalija, svijet sintetičke garderobe i slave nasilja. Kad gledam komentare ispod objava na portalima o premijerama u pozorištu u kojima se ljudi pitaju šta će nam kultura, kad ponekad u prolazu uhvatim popularnu muziku, kad uđem u prodavnice tokom totalnih rasprodaja – ne mislim na Orvela. Nego na ovaj film. Dosegli smo tu razinu distopije. U „1984“ vrhunska tragedija je to da na kraju voliš Velikog Brata. Istinski voliš. Voliš vlast koja te davi. Orvel tako opisuje totalnu pobjedu nad individualnosti, humanosti i misli. Da opet kažem kako je svaka sličnost slučajna? Jedino utopijsko u ovom društvu je vjerovati da će se stvari promijeniti bez da mi išta uradimo na tome. Zato većina i sanja ulazak u EU. Nekad mi se čini da ljudi vjeruju kako ćemo se kao u crtanim filmovima izrezati sa zemaljske kugle i doslovno prenijeti u Švicarsku. Cut paste sistem. I sve će biti dobro. Apsolutno sam za EU, da se razumijemo, ali mislim da ta Utopija neće riješiti niti jedan naš problem. Dok ne naučimo da ih rješavamo sami. 

BUKA: Šta je Vaša lična utopija, prije svega profesionalno, u okolnostima u kojima za kulturu i umjetnost uvijek “nema para”!

Papagajski ponavljam kako je kultura osnova, jedan od stubova na kojem društvo počiva. Nije svejedno da li vam se djeca socijalizuju u shopping centrima ili muzejima. Nije svejedno da li vrijednosti uče na stihovima kafanskih i šatorskih pjevača i pjevaljki ili od Prevera ili Shakespearea. Nije svejedno da li im je razonoda turska sapunica ili odlazak u pozorište. 

Nedavno me je jedan tinejdžer koji želi studirati glumu pitao koju bih mu knjigu preporučila kao početak pripreme za Akademiju. Rekla sam Orlovi rano lete. Mi imamo generacije i generacije koje su preskočile osnove. U svemu. Sasvim su sigurno tehnološki obrazovaniji nego mi. I svako vrijeme sasvim sigurno nosi svoje. Ali nisu li humanističke vrijednosti nešto što bi trebalo biti konstanta? Nisu li nas učili da radom i trudom možeš sve postići. I zar današnje generacije ne uče da sve možeš postići silom. To su strašne razlike. Mi se često iščuđavamo činjenicom da nam balavci gaze djecu po pješačkim prelazima ili trotoarima, da nam ubijaju djecu u javnom prevozu, da se brutalna, zločinačka ubistva žena prenose u live streaminzima – a uništili smo obrazovni sistem, sportom se bave djeca čiji roditelji mogu da plate članstvo u klubu, a prema kulturi i kulturnim radnicima se odnosimo kao prema parazitima koji troše novac i ne proizvode ništa. Možda je moja lična utopija da će neko nekada povezati stvari. Kao one slike koje su nastajale kad olovkom idete od broja do broja dok su još postojale dječije novine. 

BUKA: Osim sa glumačkom postavom i ostalim članovima ekipe najviše ste radili sa Andrašom Urbanom s kojim već dugo sarađujete, i igrate u njegovim predstavama. Koliko dugoročne saradnje i poznanstvo sa rediteljem mogu biti nadahnujuće ili izazovne?

Volim da radim sa Andrašom zato jer volim način na koji razmišlja o pozorištu. Nema tu nikakve mistifikacije – samo predanost, posvećenost, disciplina i spremnost da se izađe izvan vlastitih okvira i te čuvene zone komfora. Mi se jako dobro razumijemo i privatno i poslovno i ne slažemo se uvijek, ali uvijek možemo da razgovaramo i najčešće razgovaramo upravo o pozorištu. Andraš ima specifičan pogled na svijet. Vrlo često pomislim kako mi ne bi palo na pamet nikada, ni za tri života, da neke stvari gledam onako kako ih on gleda. Ali kada ih pogledam iz njegove perspektive one imaju savršenog smisla. Posljednji primjer je upravo Utopija. Ja bih o Utopiji razmišljala svakojako. Od Tomasa Morea preko Boscha do dženneta ili raja, ali nikad ne bih pomislila na tako jednostavnu stvar kakva je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Mislim da sam od njega naučila mnogo i još uvijek svakoga puta naučim ponešto. Postoji, naravno, još ljudi sa kojima volim razgovarati i surađivati. I oni uvijek imaju istu osobinu – ogromnu, ogromnu ljubav prema pozorištu i poslu kojim se bavimo.  

BUKA: Mnoge distopije su u glavama njihovih društvenih režisera zapravo utopije. Jesmo li postali društva u kojima se svijest o utopiji mijenja, prihvata devijantnost i obezvrijeđuje etika? 

Najveća distopija je to da mi dozvolimo da imamo društvene režisere koji nam uređuju život. A u stanju smo se pobiti oko parkirnog mjesta. Najveća devijantnost koju smo prihvatili je zakon jačega. Tu onda nema etike. Ali bojim se ni života.

BUKA: Vratimo se predstavi, na koji način muzika u predstavi preuzima ulogu filozofskog jezika – može li ritam zamijeniti argument, a melodija stav?

U predstavi sve vrijeme ide muzika, čija je autorica Andraševa stalna i draga saradnica Irena Popović Dragović, kompozitorka savremenih opera, pozorišne muzike ali i žena sa najvećim brojem nagrada za pozorišnu muziku da ja znam. Ona jako dobro osjeti ljude sa kojima radi, prepoznaje njihove kvalitete i uvijek izvlači najbolje iz saradnika. Utopija je gotovo garaž bend koncert. Mislim da smo i u tome  Andraš i ja vrlo slični – taj naš punk iz mladosti nikako da nas ostavi i pređe u neki evergreen ili bar blues, pa su predstave koje radimo skupa gotovo uvijek na tom nekom muzičkom tragu. Bend je sastavljen od ljudi iz pozorišta – pravi radnički bend koji čine majstorica svjetla Mina Stojanović, gardaroberka Biljana Šunjka Crnojević, te scenski radnik Aljoša Tasovac a koji sviraju gitaru, bubnjeve i bas. Kad već nabrajam ljude onda treba da kažem da sve izvodi jedna glumica, izvanredna Gabrijela Crnković, čija je energija nešto što fascinira. Muzika je ovdje više od podloge. Ona je sastavni dio dramaturgije predstave, rekla bih i komentar i podrška i otklon ali i trans. 

BUKA: Da li savremeno pozorište, po Vašem mišljenju, više govori o propasti utopija nego o njihovoj mogućnosti?

Savremeno pozorište je svako ono koje ne zanemaruje kontekst u kojem se dešava. Ne možemo praviti predstave „mimo svijet“. Jer – koga se onda to tiče. Spominjala sam tridesete godine dvadesetog vijeka u kojima radi Brecht, koji je moj omiljeni pozorišni teoretičar. On je bio jako protiv katarze, jer je smatrao da publika ne smije da se isprazni u pozorištu, nego da mora predstavu da ponese sa sobom.

To je kao dobar trening. Svako ko trenira shvatit će o čemu govorim – o onim treninzima iza kojih satima isijavate energiju kao termoakumulaciona peć. Tako je i sa pozorištem. Dobro nosite sa sobom dugo. Kopka vas. Vraćate mu se u mislima. Prerađujete. Dovodite u pitanje. Sve to ne može ako autori zaborave na ovdje i sada. Svaka klasična drama nastala je sasvim sigurno kao odgovor na svijet u kojem je autor živio. Antičke drame su ozbiljni politički komadi koji govore, nekad i vrlo subverzivno, i o vlasti i o čovjeku uopšte.

Mi im ubijemo oštrinu time da ih radimo kao nešto uzvišeno. Koga se tiče uzvišenost? Tako postaju ništa i ni o čemu. Shakespeare, Čehov, Ibzen – svi oni su pisali nešto što ih se duboko ticalo. Zašto onda to umaniriti u nešto što se nikoga ne tiče. Suvremeni tekstovi bh. autora su vrlo relevantni jer direktno nastaju i govore o svijetu u kojem mi živimo. I mi imamo mnogo autora koje ne smijemo ostavljati kao puka slova na papiru i svakako ih trebamo prevesti u prostor scene. A kada je stvaranje ili razgrađivanje utopija u pitanju mislim da možda na pozorište stavljamo previše tereta. Da završim sa Brechtom – uz sve, tvrdio je, pozorište mora da bude i zabavno. Jer, uz sve kažem, pozorište jeste i zabava.