Sedam albuma koji su obilježili karijeru Krisa Rije
LONDON - U trenutku kada se svijet muzike oprašta od preminulog britanskog muzičara Krisa Rije, njegova smrt dolazi upravo u prazničnoj sezoni, kada njegova numera "Driving Home for Christmas" tradicionalno ponovo dobija na popularnosti.
Ta činjenica garantuje da će njegov glas i autorstvo nastaviti da prate zimska putovanja generacija koje dolaze. Ipak, Kris Rija bio je mnogo više od autora jednog božićnog hita. Njegova karijera trajala je više od pet decenija, tokom kojih je izrastao u jednog od najprepoznatljivijih britanskih rok i bluz autora, poznatog po hrapavom vokalu i jedinstvenom stilu slajd gitare.
Rođen 1951. godine u Midlsbrou, međunarodnu slavu stekao je krajem sedamdesetih sa pjesmom "Fool (If You Think It’s Over)", koja mu je donijela nominaciju za nagradu "Gremi" i plasman među 20 najboljih na "Bilbord Hot 100" listi, ali i brojne sukobe sa diskografskom kućom, koja je željela nove pjesme po tom kalupu.
Tokom godina izgradio je prepoznatljiv zvuk koji je spajao rok, bluz, pop i soul, daleko prevazilazeći granice Velike Britanije. Objavio je 25 studijskih albuma i prodao više od 40 miliona nosača zvuka širom svijeta. Albumi "The Road to Hell" i "Auberge" bili su na vrhu britanskih top-lista i učvrstili njegov status jednog od stubova mejnstrim roka kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.
Iza Krisa Rije ostao je bogat i vrijedan diskografski opus, a među ključnim albumima po kojima će ovaj skromni umjetnik izuzetnog talenta biti pamćen izdvajaju se sljedeća izdanja.
"Wired to the Moon" (1984)
Objavljen prije komercijalnog proboja, ovaj album često je nepravedno zapostavljen. Za razliku od kasnijih radova, pjesmama dominiraju klavijature, dok gitare uglavnom grade atmosferu. Tekstovi su jednostavniji i okrenuti porodici, ali muzika ostaje izuzetno senzibilna. Numere poput "Bombollini" i "Winning" pokazuju eksperimentalnu stranu Rijinog izraza, dok su "Ace of Hearts" i naslovna pjesma kasnije stekle kultni status.
"Shamrock Diaries" (1985)
Jedan od najkonzistentnijih albuma u njegovoj karijeri. Melodične klavijature, sugestivna slajd gitara i nenametljiv vokal stvaraju zrelo i uravnoteženo djelo. Tekstovi su evokativni, bez patetike, a muzika teče prirodno. Da može i više od toga, Rija je pokazao završnom pjesmom "Hired Gun", osmominutnom kompozicijom neobično prijetećeg tona, nimalo nalik hit singlovima koji su pomogli albumu da se plasira među 20 najboljih.
"Dancing with Strangers" (1987)
Deveti studijski album britanskog kantautora postao je Rijin prvi veliki uspjeh u Velikoj Britaniji, dostigavši drugo mjesto, iza albuma "Bad" Majkla Džeksona. Numera "Let's Dance" je objavljena kao prvi singl, a uslijedili su i singlovi "Loving You Again", "Joys of Christmas" i "Que Sera". Rija je postavio višekanalni sto za snimanje u svojoj garaži i napravio demo album sa tri mikrofona, što mu je dalo više kontrole i pomoglo da učvrsti svoju viziju. Iako je produkcija i dalje bila previše upeglana za njegov lični ukus, uspio je da se izbori za više slobode, što mu je uz komercijalni uspjeh omogućilo da potpiše za velikog američkog izdavača RCA.
"Auberge" (1991)
Moćna naslovna numera, duga gotovo sedam minuta, otvara album na impresivan način. Rija ovdje često podsjeća na Marka Nopflera - melodično, ali sa sopstvenim, prepoznatljivim gitarskim rukopisom, koji vodi i do Nopflerovih uzora poput Džej-Džeja Kejla ili Sonija Boja Vilijamsona. Album obiluje emotivnim baladama kao što su "Gone Fishing", "Heaven", "Sing a Song of Love to Me" i završna, dirljiva "The Mention of Your Name", koje otkrivaju intimnu i melanholičnu stranu autora.
"The Road to Hell" (1989)
Za mnoge njegov najbolji album u cjelini. Djelo koje se bavi društvenim temama, od porodičnog nasilja do ekoloških problema i otuđenja savremenog čovjeka. Naslovna numera, kao i pjesme "Texas", "Tell Me There’s a Heaven" i "Looking for a Rainbow" spadaju među najjače trenutke njegove karijere i trajno su ga upisale u istoriju rok muzike.
"Dancing Down the Stony Road" (2002)
Kada je izdavačka kuća odbila ovaj album i predložila mu da umjesto toga snimi ploču sa duetima poznatih imena, Rija je raskinuo ugovor, osnovao sopstvenu diskografsku kuću i ostatak karijere proveo stvarajući i samostalno objavljujući muziku koju je želio. Na ovom albumu vratio se bluz korijenima nakon što je tokom oporavka od raka pankreasa u porodičnoj kući pronašao stari, zaboravljeni album bluz muzičarke sestre Rozete Tarp u fioci ormara, pokazavši da je kao gitarista mnogo više od muzičara koji snima AOR hitove.
"Blue Guitars" (2003)
Ovo je bio dvadeset prvi studijski album britanskog kantautora, objavljen za njegovu nezavisnu izdavačku kuću "Džezi blu". Album upakovan kao boks set u stilu knjižice za slušalice sastoji se od jedanaest CD-ova koji predstavljaju svojevrsnu odiseju kroz istoriju bluz muzike sa 137 pjesama snimljenih tokom 18 mjeseci sa radnim rasporedom, prema riječima samog Rija, od dvanaest sati dnevno, sedam dana u nedjelji. Ovo je, da budemo iskreni, jednostavno ono u čemu je pokojni muzičar bio najbolji, vrsni gitarista koji svira bluz.
HIT
Iako njegov katalog obiluje hitovima, božićni hit "Driving Home for Christmas" vremenom je prerastao u pravi kulturni fenomen, postajući jedna od najprepoznatljivijih prazničnih pjesama u Evropi.
Inspiracija za numeru potiče iz jedne od najtežih godina u životu Krisa Rije. Nakon što je 1978. godine diskografska kuća raskinula ugovor s njim, nije mu čak ni platila kartu za voz od Londona do rodnog Midlsbroa. Njegova supruga tada je došla po njega starim "mini ostinom". Na putu kući počeo je da pada snijeg, a saobraćajne gužve su ih neprestano zaustavljale.
Tada je, u šali, počeo da pjeva: "We’re driving home for Christmas".
- Nije mi bila potrebna božićna pjesma u tom trenutku. Učinio sam sve da ih ubijedim da ne izdaju tu -govorio je kasnije s dozom ironije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.