Ako bi se u Bosni i Hercegovini ponovo održavale olimpijske igre, teško je reći kakvi bi bili sportski rezultati. U jednoj disciplini, međutim, medalje bi bile zagarantovane: u dugotrajnom preživljavanju. Ne zbog posebnih sposobnosti, već zbog iskustva stečenog godinama života u sistemu koji građane ne štiti, nego ih troši.
Rast cijena više nije izuzetak niti privremeni poremećaj. On je postao trajno stanje. Osnovne životne namirnice – hljeb, ulje, mlijeko, meso, voće i povrće – kupuju se uz stalno vaganje šta se može izostaviti. U prodavnicama se više ne bira prema potrebi, a još manje prema želji, nego prema nužnosti. Potrošačka korpa, koja bi trebala mjeriti životni standard, za većinu građana predstavlja spisak onoga što sebi ne mogu priuštiti.
Povećanje minimalne plaće u Federaciji BiH na 1.000 maraka formalno izgleda kao pomak. U praksi, to je iznos koji ne osigurava ni osnovnu stabilnost. Ne govorimo o komforu, putovanjima ili luksuzu, nego o elementarnim stvarima, plaćenim računima, ratama kredita, vrtiću, školskoj užini, redovnim obrocima i mogućnosti da se mjesec završi bez novih dugova. Minimalna plaća više ne znači minimalnu sigurnost, nego minimalnu vjerovatnoću da se izdrži do naredne isplate.
Penzioneri su u tom sistemu u najtežem položaju. Njihov svakodnevni izbor svodi se na dilemu između lijekova i hrane, između grijanja i ostalih osnovnih potreba. To nije pitanje lične snalažljivosti, nego posljedica dugogodišnje politike koja starost tretira kao teret, a ne kao društvenu odgovornost.
Preživljavanje u Bosni i Hercegovini odavno je prestalo biti samo ekonomsko pitanje. Ono je i psihološko. Umor je postao kolektivno stanje. Umor od stalnog računanja, od odricanja, od obećanja o „boljim vremenima“ koja se stalno pomjeraju unaprijed. Raditi i istovremeno biti siromašan više nije izuzetak, nego normalizovana pojava.
U takvom kontekstu posebno upada u oči politička neosjetljivost. Dok se veliki dio građana bori da pokrije osnovne troškove, nosioci vlasti odbijaju da se odreknu privilegija poput takozvanog „bijelog hljeba“.
Taj kontrast nije samo simboličan već jasno pokazuje jaz između političkih odluka i stvarnosti u kojoj većina ljudi živi. Problem Bosne i Hercegovine nije u tome što građani ne znaju izdržati. Naprotiv, pokazali su da mogu podnijeti gotovo sve. Problem je što se njihova izdržljivost godinama koristi kao izgovor da se ništa suštinski ne mijenja.
Bosna i Hercegovina danas pati od nedostatka odgovornosti. Građani već godinama plaćaju cijenu političkog nerada, dok se njihovo siromaštvo normalizira, a privilegije vlasti štite kao stečeno pravo. Ovo više nije pitanje reformi, strategija ili izbora u nekoj budućnosti. Ovo je pitanje elementarne pravednosti. Ako država ne može osigurati dostojanstven život onima koji rade cijeli mjesec ili su cijeli život radili, onda problem nije u građanima. Problem je u onima koji odlučuju i koji za svoje odluke ne snose nikakve posljedice.