Smrt u Dubrovniku pred banjalučkom publikom
Dramski studio „Prazan prostor“ u saradnji sa Akcijom za ljudska prava donosi predstavu „Smrt u Dubrovniku“.
Banjalučka publika imala je priliku pogledati predstavu u okviru Kezo festa koji organizuje DIS teatar. Nakon predstave održan je i neformalni razgovor sa ansamblom.
Namjera predstave je suočiti javnost u Crnoj Gori i širom regiona sa istinom o ratu koji je vođen u Dubrovniku i okolini od 1991. do 1992. godine. Trogodišnji rad na ovom poduhvatu završen je prije gotovo dvije godine, a predstava je sada na regionalnoj turneji. Kroz dokumentarni i umjetnički pristup, predstava otvara prostor za suočavanje sa prošlošću, promišljanje o odgovornosti, istini i posljedicama nesuočavanja s prošlošću.
“Opsada je počela 1. oktobra 1991. godine i trajala je do kraja maja 1992. godine. Za to vrijeme stradalo je 116 civila, 194 hrvatskih branilaca i 165 vojnika JNA iz Crne Gore. Takođe, 443 osobe su zatočene u logorima Morinj i Bileća u nečovječnim uslovima, prognano je 33.000 ljudi, uništeno više od 2000 stambenih objekata, a sistematski su opljačkana privatna i javna dobra. Dubrovnik je bez struje i vode bio 138 dana, u pomorskoj i vazdušnoj blokadi”, navodi se u publikaciji “Napad na Dubrovnik” u izdanju Akcije za ljudska prava.
O udarima s kopna, mora i vazduha u jednom od najstarijih i istorijski najznačajnijih gradova u regiji sudilo se i u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, s čim je povezano 14 predmeta.
No, ćutnja o opsadi Dubrovnika traje i danas, kao i proces nametnutnog zaborava i sprečavanja tranzicijske pravde. O tome govori i predstava „Smrt u Dubrovniku“.
„Pretpostavljam da nema kuće u Crnoj Gori u kojoj barem jedno nije bilo na dubrovačkom ratištu, u tom pohodu“, rekao je reditelj Petar Pejaković.
On kaže da su ljudi koji su svjedočili o opsadi Dubrovnika i koji žele da ispričaju svoj doživljaj tog ratnog pohoda i dalje usamljeni glasovi. Učesnici ratnih događaja dolazili su na glumačke radionice, govorili o svojim iskustvima opsade i prenosili utiske, a paralelno se prikupljala i arhivska građa o opsadi. Na osnovu svjedočenja, pamćenja i sjećanja, nastala je dokumentarna predstava koja se danas izvodi u regionu.
„Dok se šire laži, neistine, ćutnja, stvari se guraju pod tepih“, kaže on, govoreći o odgovornosti, pamćenju i kazivanju istine o opsadi Dubrovnika.
Svjedočanstva koja su prenesena traže ogromnu odgovornost glumca da interpretira to svjedočenje, kaže glumac Pavle Prelević.
„Dobro bi bilo da imamo priliku da se u narednom periodu zaista sretnemo i s ljudima čija svjedočanstva izvodimo na pozornici, a čija su svjedočanstva već u publikaciji“, kaže Prelević.
On tvrdi da pitanja otvaranja trauma i novih saznanja o ratu zahtijeva od glumaca iskren odnos prema publici i prema preživjelima.
„Uvijek vježbaš svoja čula. Ona mogu biti ljudska ili profesionalna. Ti biraš kakva će ona biti kad si prisutan ispred čovjeka i dijeliš nešto, ali moraš biti fer“, kaže on.
Rad na ovoj predstavi za glumicu Mašu Božović predstavljalo je prihvatanje mnogo informacija koje prvi put čuje i doživljava.
„U formalnom obrazovanju nema ovih informacija i svjedočanstava. Mi smo bili upućeni na ljude i sav materijal na nas je, s ljudske strane, intenzivno uticao. S tim ogromnim materijalom valjalo se boriti i bilo je bolno i ljekovito“, kaže naša sagovornica.
Teatar kao živi arhiv u ovom slučaju ne progovara samo o generacijskom jazu i obrazovnom vakuumu u narativima ratova devedesetih, već nastoji biti čuvar integriteta preživjelih. Tako donosi predstavu koja u zemljama bivše Jugoslavije vidi prostor novog, zajedničkog sjećanja i pamćenja. „U našem fokusu nije da upiremo prstom i donosimo presude, već da interpretiramo svjedočanstva ljudi. Cilj je oteti ovu temu od propagande“, naglašava ansambl.