"Sjećanja" Borislava Đurđevića (21): O oficirima i tajkunima
U Han Pijesku, ratnom sjedištu Glavnog štaba VRS, varošici smještenoj na nešto više od hiljadu metara nadmorske visine, koja ima most, a nema rijeku, nerijetko je boravilo više vojnika nego samih stanovnika, ali to nikada, ni u jednom jedinom momentu, nije izrodilo nikakav problem. Vojnici su bili veoma obzirni prema stanovništvu, a sami stanovnici su, što bi narod rekao, "disali jednom dušom" sa vojnicima.
A sam život u Glavnom štabu i njegovim pratećim institucijama bio je težak, ali istovremeno vođen na epski častan način. Sve je bilo skromno, hrana siromašna, vojnička. Izuzetnom generalu, šefu pozadine Đorđu Đukiću (najboljem iz te branše kojeg je ona Jugoslavija ikada imala) bilo je važnije da mu borac na prvoj liniji bude zadovoljan, da ima hranu, odjeću, obuću i municiju, a tenkovi i vozila goriva, nego da mi u Glavnom štabu imamo veću udobnost. U tome smo ga svesrdno podržavali.
Jedne večeri, sredinom rata, kada su frontovi bili malo primireni, pa i izvještaji iz potčinjenih sastava nisu govorili o većem broju poginulih i ranjenih, a nakon redovne večernje analize stanja na frontu i u jedinicama, ostasmo da sjedimo u Operativnoj sali, u baraci, u Crnoj Rijeci (ta sala bila je "srce" komandovanja i upravljanja jedinicama i dejstvima VRS). Toga dana nam je neko na poklon donio gomilu kobasica, što je bio praznik za sve nas naviknute uglavnom na rižu i makarone, često bez salate. Kuvar je to lijepo pripremio, kako za nas desetak u sali, tako i za vojnike koji su nam bili neposredno obezbjeđenje.
"Iskvarićeš mi generale"
Igrom slučaja bio sam "zvijezda" večeri, jer sam imao najbolje cigarete. Njih sam redovno dobijao, sedmično - po jednu šteku, iz Beograda, od kruga prijatelja: novinarke Ljiljane Bulatović (autorke nekoliko knjiga o našoj borbi u kojima sam, uz moje protivljenje, i ja često pominjan, i biografskih zapisa o generalu Mladiću), Biljane Đurđević, potonje prve žene doktora nauka i vojne strategije, a koju su oni iz Haga propisno maltretirali zbog toga što joj je na svadbi vjenčani kum bio bio general Mladić, a koja je u svojoj redakciji "Vojske" koja se nalazila u kuli Generalštaba u Beogradu, zajedno sa Perom Boškovićem, na žalbu nekoga od kolega na loše uslove za rad, znala odbrusiti: "Boro Đurđević, bez struje, na vrh Romanije, pravi bolje novine od nas, vojnički Nin i nikada nisam čula da kuka i da se žali!"
Zatim, mog velikog prijatelja Miroslava Lazanskog, čovjeka koji je kao niko drugi u našem medijskom prostoru razumio i raskrinkavao podvale propagandista, i jedan je od rijetkih koji je razumio logičke slijedove tih podvala i imao rezolutne odgovore na to, Dragoša Kalajića, pisca, slikara i diplomate, patriote, koautora jedne od najboljih ratnih reportaža nastalih na Ozrenu, a u nekoliko navrata mi se kasnije pohvalio i Tomo Peternek da je nerijetko i on od strane navedenih bio "oporezovan" za moj "danhil" ili lijek za nekog ranjenika.
Elem, kaže mi general Milan Gvero, koji je sjedio do mene:
"De, Boriša, tu jednu 'pšeničnu', ide uz kobasice bolje od 'veka' (vrsta jeftinih i nekvalitetnih cigareta iz ratnog perioda).
I, tako, zapodjenu se diskusija o mojim cigarama, bogatima i siromašnima. Da li griješimo sa našim asketizmom, da li ćemo nakon rata završiti na marginama kao srpski oficiri iz Prvog svjetskog rata, kao u onom filmu "Hajduk", ili kao likovi iz Mihajlovićevih "Čizmaša", da li će profiteri i probisvijeti koji su rat koristili da se "natankaju" upravljati nama i našim vojnicima koji su ginuli dok su se oni bogatili. Najžustriji ja, pa general Gvero, general Jovan Marić - krajiški veseljak, general Radivoje Miletić vojničina od glave do pete, general Manojlo Milovanović, mozak cijele Vojske, pa general čika Mićo Grubor, najstariji po godinama među nama i još nekoliko visokih oficira koji su prisustvovali analizi. Pošto su vrata sale bila odškrinuta, u jednom momentu, ispred, primijetih beretku kapetana Pećanca, ličnog Mladićevog pratioca, pa onda i samog Mladića. Pećanac vidje da sam ih primijetio, pa mi namignu. Odjednom u salu utrča Mladić, kao furija, i odmah na mene:
"Mali, šta mi to radiš? Iskvarićeš mi generale, sunce ti tvoje!".
"Ne navikavaj ih na skupe cigare!".
Svi smo znali da je šala, pa se grohotom nasmijasmo. Poslije nekoliko trenutaka kažem mu:
"Šefe, nije ovo šala. Mi i vojnici ginemo dok se jedan sloj bogati. Kada se ovo završi, mi vjerovatno nećemo imati ni penziju, bićemo za sve krivi, nagovaraće narod da nas progoni, da smo bili samo potrošni materijal profiterima, dok će oni i njihova djeca uživati u bogatstvu koje smo im mi i naša vojska obezbijedili."
"Da, mali (tako me je redovno zvao i oslovljavao, jer sam bio najmlađi, od početka maja devedeset druge na sastanku prvih dvanaest oficira na prvom sastanku Glavnog štaba), slažem se u svemu, osim u jednom - narod i vojnici će kao i sada, uvijek biti uz svoje oficire. Pa kako bude običnom svijetu, biće i nama. Ove što su krali i što kradu, isti ti vojnici, kada se vrate sa fronta, motkama će rastjerati", kaže Mladić.
Opet se nisam složio sa njim.
"Šefe, ne možete sve gledati kroz prizmu vaših moralnih kriterijuma i načela", rekoh mu.
"Prije nekoliko dana odem na Ilidžu da iz skladišta rezervi dovezem nekakav papir za Štab - a tamo pravi rat kriminalaca - ko će više ukrasti. Šef policije i kriminalci dišu jednom dušom. Da im se nije pokvario i zadnji viljuškar, pokrali bi i naš papir. Ono što sam oko svega toga vidio je poražavajuće: ti kriminalci, od kojih zavisi cijeli život, tamo su predmet obožavanja običnih ljudi koji su ljuti što komandant brigade ne dozvoljava da koriste zadnji ispravni viljuškar koji se nalazi kod njega. Ja mislim, šefe, da će oni uskoro početi da motaju i asfalt da prodaju, a tako je na mnogim mjestima. Generale, ti lopovi imaju izuzetno poštovanje, i siguran sam da će oni, kada sve stane vedriti i oblačiti, a o nama će se govoriti kao o krivcima za sve, granice, pogibije..."
I, zaista, mnogo godina kasnije uvjerih se u ispravnost tadašnjeg mog viđenja skore budućnosti, naspram Mladićevog iskrenog stava o narodu koji voli svoju vojsku, a motkama rastjeruje lopove.
Oni su pobijedili
Onaj šef policije sa Ilidže u međuvremenu je od običnog stranačkog policajčića avanzovao do ministara policije, a samim tim i člana Vrhovne komande pa potom postaje veliki regionalni biznismen, a na televizijama kod "čuvenih" novinara, gdje svoje učešće redovno plaća, morališe o svojoj čistoti i nesposobnim oficirima kojima je on "udarao čvrge". I, nije on jedini. Ima ih dosta takvih. Sa druge strane, niti jedan jedini oficir iz rata nije izašao bogat ili kao tajkun. Čak sedam ili osam ratnih generala nije imalo stambeno rješenje. Neki su umrli u Žarkovu, kod Beograda u vojničkim sobama gdje su živjeli sa porodicama u kolektivnom smještaju. Ali su ostali dostojanstveni i časni kao i u ratu.
Nikada neću zaboraviti situaciju na sahrani generala Milana Gvere, koji je "prav-zdrav" umro od haškog mučenja. Pošto je padala kiša, bio sam pod kišobranom sa ratnim komandantom VMA, generalom Momčilom Krgovićem, velikim čovjekom koji je zbrinuo hiljade naših ranjenika. Kada se sve završilo, predložim mu da razvezemo našim automobilima generale kućama, da se ne lomataju gradskim prevozom.
"Nemoj to pokušavati", kaže mi Krgović, "njih je sramota da ih vozimo jer spavaju u Žarkovu i ne znam gdje još, sa porodicama u vojničkim sobama. Oni su ponosni, proživljavaju svakodnevne progone, maltretiranja, istrage, porodice im uništavaju, haški kriminalci i ovi 'žuti' ne daju im da dišu. Preponosni su da bi dozvolili da vidimo njihovu sirotinju."
To me je baš potreslo. Tada sam shvatio i mog komšiju stolara, poštenog čovjeka, koji misli da sam ja bio niko i ništa jer ništa nemam, a on ubijeđen da su se svi "oni gore" dobro nakrali, a ja mu se u to ne uklapam i ne može da zamisli da je bilo ko od "onih gore" sličan njemu i da hoće na ravnoj nozi sa njim da se ophodi.
Koliko su zaboravljeni ljudi koji su svojim umijećem komandovanja i patriotizmom stvarali Republiku Srpsku govori i anegdota generala Boška Kelečevića, sa kojim sam zajedno vojevao od Zagreba, preko Sarajeva, pa do VRS, a koji je uz generala Momira Talića, kao načelnik štaba Prvog krajiškog korpusa, jedini imao u glavi potpunu zamisao operacije "Koridor", a koju mi je nedavno ispričao, zamolivši me da mu u Brčkom pozdravim velikog prijatelja.
"Stanem jednom na putu iz Beograda za Banjaluku", priča Bole, "u Brčkom da natočim gorivo, kada mi priđe mladić u poštarskom odijelu i pita me: 'Da li ste vi general Kelečević?'.
"Jesam", kaže mu Boško.
"Dobro došli, dobri generale, sanjao sam da vas upoznam!"
Dečko je bio rodom iz Jajca, rođen u izbjegličkoj koloni, i kao mali, slušajući priče o srpskim komandantima, počeo se interesovati za njih i sakupljati njihove slike.
Ovo je samo jedan od primjera koliko je istinskih junaka rata "progutalo" vrijeme koje je počelo da poštuje bahatost i bezobzirnost nove klase nastale na ratnom profiterstvu i pljačkama.
Ipak, moj generale, bijah u pravu! Oni su pobijedili.
Povezani tekstovi
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (2): Opkoljeni u Ptuju
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (3): Odlazak iz Slovenije
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (4): Ni metak nismo ostavili u Zagrebu
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (5): Let na Papuk pod kišom metaka
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (6): Zasjeda na ulazu u Zagreb
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (7): O izdajama
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (8): Dolazak u Sarajevo i tajni "štab za podršku"
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (9): Odluka koja je odredila sudbinu Srpske
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (10): Kupres 92
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (11): General Fetahagić i Taib iz Klokotnice
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (12): Skidanje barikada
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (13): Borbe za komandu
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (14): Pakao Dobrovoljačke ulice
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (15): Igre Jusufa Pušine
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (16): Dolazak Mekenzija i izlazak
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (17): Formiranje Glavnog štaba – prvih dvanaest
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (18): Koji general je najbolji?
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (19): "Srpska vojska"
"Sjećanja" Borislava Đurđevića (20): Posljedice smjene Branka Đerića
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.