Saša Terzić o filmu "Linija": Svijet će vidjeti i našu bolnu priču

Snimali smo od kraja avgusta prošle pa sve do marta ove, 2026. godine. Do polovine novembra snimljen je najveći dio filma, a zatim u zimskim mjesecima i najteži dio, a to je izlazak nas Srba, živih i mrtvih, iz našeg Sarajeva. Ja sam rođen u tom lijepom gradu među planinama. Na početku rata, iz stanova smo izbjegli, moji roditelji i ja, na naše imanje u selo Osijek na Ilidži, u kome smo proveli čitav rat. Naš "Bosanski salaš" u Mitrića poljani podno planine Igman bio je samo petstotinak metara udaljen od bolnice Žica u kojoj je naš heroj, doktor Laza, spašavao živote. Kada nekada stavim na vagu svoj patriotizam pa se zapitam, da li bih ja da su Bugari, opet, napali Niš, otišao tamo kao dobrovoljac da branim Laziće i ine, uhvatim sebe u iskrenosti pa dođem do odgovora, da vjerovatno ne bih. On je došao i pomogao. Zato ga cijenim i poštujem, postiđen pred takvim čovjekom.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" glumac Saša Terzić povodom njegove nove uloge u filmu "Linija" reditelja Dragana Elčića, čija se premijera očekuje ove jeseni. Ovaj svestrani umjetnik rodom iz Šekovića i dugogodišnji član ansambla Dječijeg pozorišta Republike Srpske kaže da Doktora lično nije upoznao na žalost ili na sreću rekavši da ga metak nije htio na liniji Žuč.

-Doktora nisam nikada upoznao lično, nažalost i na sreću, jer me metak nije htio na liniji Žuč, na kojoj sam sa svojim Osiječkim bataljonom najduže vojevao. Bili smo u sastavu Treće sarajevske brigade pod komandom, isto tako legendarnog dobrovoljca iz Subotice, generala Dragana Josipovića rodom iz Banjaluke, koji više nego zaslužuje da se i njemu odužimo kroz film ili knjigu... Rat je do mene došao pa sam morao da se branim, dok su i Dr Lazić i oficir Josipović dobrovoljno došli da nas liječe i brane, i mnoge izliječili i taj prostor odbranili sa svima nama, ali su nas neki dali onako, na tacni... Volio bih da dodam da je otac doktora Miodraga Lazića rodom sa našeg Ozrena i da je on dr Laza osjetio, siguran sam, i zbog toga taj prekodrinski SOS.

GLAS: Ovo ja Vaša prva saradnja sa Draganom Elčićem. možete li nam otkriti detalje odnosa glumac- reditelj, kako to izgleda kad radite jedan tako velik projekat pod rediteljskom palicom Dragana Elčića?

TERZIĆ: Ovo što radimo za mene nije film, nego rekonstrukcija zločina nad nama, koju sam, kao i reditelj profesor Elčić, preživieo prije tridesetak godina. Nas dvojica smo autohtoni sa geografskim porijeklom Srpskog Sarajeva. Uzgred rečeno, ne radimo pod običnom palicom nego pod znalačkom "dirigentskom palicom“ reditelja Drago-ljuba. Ime ga je obilježilo. On voli filmsku umjetnost iz svoje srži i glumice i glumce, svu ostalu ekipu, onako nježno, očinski, svim svojim srcem. On je rijetko dobar čovjek, plemenit i znalac. Prvi, a često se postavlja kao poslijednji i ljudi to vide i cijene, pa ga neizmjerno poštuju i vjerno slijede. Glumim vozača saniteta u bolnici Žica, Momu. Ma, ne glumim. Kao da u glumačkom ogledalu vidim svog oca Budimira u datim, znanim, preživljenim okolnostima. Sa Elčićem se znam od prije rata. Egzodus nas je rasijao na različite strane. Njega u Beograd mene u Banju Luku. Obojica smo plodili na nekim drugim mjestima, a ne tamo gdje smo nikli. Nismo rod ali smo uvijek bili i ostali jako srodni, pa me se brat sjetio, napisao ulogu za mene i ponudio mi je na moju radost, da budem dio i njegove i svoje, i gorke i ponosite mladosti.

GLAS: Možete li sa našim čitaocima podijeliti utiske sa samog snimanja?

TERZIĆ: Film smo snimali na raznim lokacijama u Srbiji i Srpskoj i gotovo na svakom setu učestvuje i određen broj statista koji su došli preko agencija, pa me pitaju šta se snima, a ja im objašnjavam... Kada smo snimali kolonu koja izlazi iz Sarajeva u kojoj je bilo 1500 statista i 200 vozila, nikome se nije trebalo ništa objašnjavati, svi su sami došli iz mnogih opština po kojima smo rasijani. Divno je bilo vidjeti takvu sliku i osjetiti tu energiju i svijest običnog čovjeka, da će ipak i poslije toliko godina svijet moći vidjeti i čuti našu bolnu priču. Da nisam dobio ulogu, mislim da bih se i ja sa svojom starom uniformom i rancem na leđima, pojavio kao statista toga dana na snimanju na Sokocu, u Sokolovićima... Taj dan obišao sam i Mali Zejtinlik i poklonio se bijelim krstovima pred mladošću koja nije imala sreću da preživi 1992 – 1995. Snimali smo nedavno, cijelu noć na lokaciji u Srbiji, scenu kada se na tom groblju ponovo sahranjuju ti borci ekshumirani po raznim našim sarajevskim grobljima. Bilo je jezivo naći se tu pored toliko raka i drvenih sanduka...

GLAS: Saznali smo da će Vam upravo sada, 25. marta biti trideset godina profesionalnog umjetničkog rada u Dječijem pozorištu Republike Srpske.

TERZIĆ: Da, dobro ste informisani. Ovaj naš film doživljavam kao proslavu tolikih godina u glumačkom poslu. Slučajno se namjestilo da baš bude tako, a kažu da ništa nije slučajno. Nisam mogao na ljepši način da proslavim svoju tridesetogodišnjicu nego ovim grandioznim filmom. Ja sam prije svega pozorišni glumac specijalizovan za lutkarstvo, ali eto filmom proslavljam jer je gluma jedinstvena...

GLAS: Živite u Slatini između Banjaluke i Laktaša. Izvan vreve grada ste već dvadesetak godina. Većina nas hvali selo, ali se ipak drži grada. Kako ste se odlučili za taj rijedak potez sa četrdesetak godina?

TERZIĆ: Rođen sam u stanu a čitav rat proveo na našem ilidžanskom imanju. Sagledao sam oba načina življenja i pronašao mjeru za mene a to je kuća sa okućnicom. Ona pruža mnoštvo zanimljivosti u suživotu sa prirodom, a u samoj kući kada se nađem u njenom potpalublju mogućnosti da se nešto pozorišno zamašta pa i napiše i tako isplovi put nebesa. Kada budete gledali film "Linija" i vidjeli naše stradanje možda ćete me razumjeti i da ovaj poslijeratni život živim sjetno ali svjesno u radosti kao drugi život kao gratis koji mnogi nisu dobili.

GLAS: Napisali ste knjigu za djecu u stihu "Mjesečev jahač" i roman za odrasle "Miloš i akmače". Znači da Vaša osama plodi pisanom riječju.

TERZIĆ: To su moja dva književna djela. O njima sam već govorio u novinama i naravno na promocijama. Biće ih još siguran sam jer volim da pišem i mislim da imam šta da zapišem izvučeno iz proživljenog kao i da izmaštam naročito za djecu. Mislim da ću i pisati najviše za najmlađe pa tako i sebe ozarivati i podmlađivati.

GLAS: Odigrali ste veliki broj uloga u Dječijem pozorištu RS i teško da ćemo moći na sve da se osvrnemo. Na šta biste nam skrenuli pažnju u Vašoj bogatoj karijeri?

TERZIĆ: Krajem prošle 2025. godine naše Dječije pozorište Republike Srpske proslavilo je 70. godina svog postojanja. Ja sam kao glumac u njemu punih 30 godina. Što će reći da sam do sada prvu polovinu života proživio u Sarajevu, a drugu u Banjaluci. Objavljena je i predivna monografija povodom jubileja. Toliko je uloga koje sam skoro zaboravio pa me monografija podsjetila na mnoge. One predstave koje se ne zaboravljaju trajno su urezane pozorišne tetovaže, kao Pinokio, Uspavana ljepotica, Princ od Bijelog luka, Majstor i Margarita, Aždaja iz Vojteške ulice, Vuk i sedam jarića u Muzeju bajki, Konjić Grbonjić, Sedam gavranova... Napravili smo mnogo „spomenika od leda“ kako tačno, metaforično, definišemo pozorišnu umjetnost, ali se eto nikada ne mogu istopiti oko nas prozirni pozorišni ledeni blokovi koji nas kao u igloima griju.

GLAS: Kako biste ukratko mogli opisati umjetnost zvanu lutkarstvo nekome ko nije profesionalni umjetnik, već laik?

TERZIĆ: U lutkarstvu nije glumac tj. čovjek mjera svih stvari, nego lutka, a ona može biti ručna lutka, pa čak lutkica na prstu, a može biti i takozvani grand ginjol koji kao ogromni stroj animira mnogo animatora. Najvišu, koju sam ja animirao bila je lutka vampira Zubana u predstavi Princ od bijelog luka Ranka Pavlovića u režiji Luke Kecmana, a u kreaciji mog voljenog profesora Milivoja Radakovića. Bio sam bukvalno u lutki, i mogao je izdići sa dva metra na četri pet metara i spuštati i dizati tj. lutkarski je animirati, ili što bi rekli po naški udahnjivao sam joj dušu. Lutkarstvo je otrežnjujuće upravo zbog toga što nas uči da čovjek nije mjera svih stvari, za razliku od učenja dramskog teatra i praktičnog života.

GLAS: Interesantno bi bilo da nam kažete ko su Vaši glumački uzori.

TERZIĆ: Glumački uzori su obično stariji glumci i glumice od kojih mnogi nisu više među živima, ali ja ne bih o njima i prošlosti. Obrnuću stvari prema sadašnjosti i reći ko su moji sadašnji glumački uzori koje sam stekao u pozorištu i na filmu, i u koje sam zagledan kada se okrenem prema njima a koje mogu da posavjetujem i zagrlim. To su mladi Dragana Ilić i Dragan Vučić iz našeg pozorišta, zatim Anando Čenić iz NPRS kao i Nataša Miovčić beograđanka sarajevskih korijena, koja glumi glavni ženski lik u filmu. Oni dolaze polako, za sada neko kroz pozorišnu zavjesu, a neko kroz kino platno. Pravi daroviti umjetnici i što je meni jako važno, možda najvažnije, plemeniti mladi ljudi koji me očaraše svojom dobrotom i normalnošću pa ih upijam, te moje mlade uzore, kao osnovne elemente, čist vazduh i čistu vodu.

GLAS: Za kraj, možete li nam reći na čemu trenutno radite kada je u pitanju svijet umjetnosti?

TERZIĆ: Matičnom pozorištu sam zahvalan što je imalo razumijevanja za nacionalni projekat film "Linija" i učešće u njemu nas trojice zaposlenih glumaca Duška Mazalice, mlađanog Nikole Milakovića i mene. Kada završimo snimanja, slijede nam naravno nove uloge kao i igranje u starim predstavama. Za sada znam da ću učestvovati u nezavisnom projektu mladog reditelja Andreja Drljače u predstavi sa tri lika, po njegovom tekstu "Jesam li te tukao, tata“. Mislim da ćemo premijeru imati u avgustu mjesecu u Novom Gradu. Andrejeva veza sa mnom traje od prije naših rođenja jer su moj otac Budimir Terzić iz Šekovića, i njegov djed Trivo Drljača iz Novog Grada bili siročad iz Drugog svjetskog rata pa skupa u Somboru završili aviomehaničarski zanat a onda zajedno radili u sarajevskom vazduhoplovnom zavodu Orao sve do egzodusa... Ali to je neka druga priča iz Drugog velikog rata, neki stariji film koji je snimljen u meni prije filma "Linija". Počeci naših jada su nam nesagledivi, a našim stradanjima nažalost nema kraja...

Teatar

GLAS: U Vašoj dugoj glumačkoj karijeri pored sjajnih uloga pretpostavljamo da je bilo uspona i padova koji su na neki način dio umjetnikovog trnovitog puta koji je nezaobilazan... Sada, kada pogledate u retrovizore prošlosti, šta je gluma dala, a šta oduzela?

TERZIĆ: Pozorište kao spoj mnogih umjetnosti dalo mi je dovoljno prostora da na tom, i u tom šarenom oblaku, lijepo živuckam njegujući darove koje nosim. Ništa mi nije gluma oduzela, samo smo u strasnoj ljubavi jedno drugom mnogo toga dali i uzvratili onako kako je najljepše i kako treba, čisto bez računa. Još uvijek osjećam mladalačku razigranost na sceni, a sve više i više imam svijest da pozorište djeci mnogo znači, jer toplinom zrači, pa se za neko malo biće zauvijek zakači... kao nekada za mene...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.