PROFESOR IVAN VIDENOVIĆ OTVORENO: 'Rusija ima Srbiju potpuno uhvaćenu u mrežu'
Na lokalnim izborima u Mionici Aleksandar Vučić je angažovao svoju parapoliciju: huligane, batinaše, kriminalce... Sve je okrenuo protiv građana koji žele promjenu vlasti. Mi ne živimo u državi. Mi živimo okupaciju, dahije i represiju. Mi ne živimo u autokratiji. Mi živimo porobljeni, napisao je beogradski advokat Čedomir Stojković komentarišući ne samo rezultate, nego i cio tok nečega što bi se prije moglo nazvati svojevrsnim ratom, a ne izborima prethodne sedmice održanim u tri manje opštine u Srbiji - Mionica, Negotin i Sečanj. Naravno, u sve tri opštine nadmoćno je pobijedila Srpska napredna stranka, čiji je predsjednik Vučić samo - član.
Ipak, pretjeruje li advokat Stojković?
"Ne pretjeruje", kaže za Vijesti.ba profesor Univerziteta u Beogradu Ivan Videnović.
"Naravno da živimo u okupaciji. Kakvi izbori sa maskiranim naoružanim jedinicama po selima? Ovo je komična podsaharska diktatura, sa karikaturalnim poglavicom iz filmova Saše Barona Koena. Uzor im je oružano kontrolisani tzv. referendum na Krimu za prisajedinjenje Rusiji, a u stvarnosti liče na militantno afričko pleme, koje mačetama privodi poslušne glasače ćoravim kutijama.
Vučićeva doktrina je paranoični „bullet-proof“. Sve mora biti njihovo, do najmanje mjesne zajednice. Nigdje ne smije da curi, ništa ne smije da se prepusti drugome. Za to se koriste sva sredstva – falsifikati, zastrašivanja, ucjene, prijetnje i kupovina. Nesretna okolnost koja Vučiću ide na ruku je to da većina građana još ne napušta historijske falsifikate koji su činili okosnicu Miloševićevog nacional-socijalističkog režima, da je ta skupina istorijskih falsifikata proglašena za nacionalni interes, te da između Vučića i negovih oponenata nema velike razlike po pitanju tih postulata nacionalnog interesa. Srbija je suštinski nezadovoljna svojim granicama, iako u istoriji nikada nije bila veća nego danas, čak i bez Kosova. To nezadovoljstvo je i razlog zašto Srbija ne slavi najveći datum u svojoj historiji 19. vijeka – 13. juli 1878, Dan međunarodno priznate nezavisnosti na Berlinskom kongresu", kaže profesor Videnović.
Da, ali čemu ovoliko nasilje i agresija režima?
VIDENOVIĆ: Znate, meni je malo dosadilo da slušam tu kuknjavu i zgražanje nad postupcima otvorenih i dokazanih neprijatelja. Pa, šta će drugo da radi neprijatelj nego da vam nanosi zlo? Gotovo četrnaest godina slušamo kukanje, opise stanja, utiske nedjelja, nekakvu šokiranost, iznenađenost i nevjericu nad postupcima radikala. A kroz tu se iznenađenost i nevjericu provlači bazično podrazumijevanje da su ti staljinisti radikali valjda neki „naši ljudi“, naša vlast koja – ju, ju, strašno, strašno! – eto tako postupa. Pa onda ide konsternacija i beskrajno ponavljanje i preuveličavanje događaja i posljedica...
Kakvo preuveličavanje? Čega?
VIDENOVIĆ: Recimo zvučnog topa ili - kako se usudio taj student da prevuče prstom preko grla, simulirajući klanje prema narodnoj poslanici. Pa, jao, kako se usuđuju da lažiraju i prave duple spiskove, dovode birače, ubacuju listiće, glasaju za druge, dovoze crne džipove bez oznaka i sad paradiraju pod maskama u Mionici? Radikali i 90 procenata radikala zvanih SNS, pa zatim SPS i JUL, ruske su sluge, plaćenici i neprijatelji ove zemlje i njenih građana. Bili su to oduvijek, od početka devedesetih godina prošlog vijeka i to su danas. Neprijatelj čini sve da vam nanese kakvo god i što veće zlo, kao što je ranije nanosio ljudima i narodima u susjedstvu. Borba protiv neprijatelja zahtijeva žrtve veće nego što su pucanj zvučnog topa i gestikulacija klanja. Ako nećeš, ako nisi spreman na njih, onda prihvati da živiš u ropstvu. Ili kreni u ozbiljnu, rizičnu borbu, kao Ukrajinci. Oni bi nas gazili tenkovima i strijeljali nedeljom po stadionima u vrijeme sporta i razonode, samo kad bi imali tu sreću da je Srbija geografski negdje u srednjoj Aziji - idealno na granici Rusije i Kine. Ono što nama u Srbiji čuva glave na ramenima nije to što „oni nisu takvi“ – jesu!
Nego?
VIDENOVIĆ: Nego udaljenost Evropske unije od 100 kilometara na istok i zapad, ratni brodovi NATO u Jadranu i 101. Vazdušno-desantna divizija US Army u Rumuniji. Jedino stalni monitoring Zapada nad tim ruskim plaćenicima da ne zakorače u mnogo ozbiljnije zločine prema građanima Srbije, njihov strah od gubitka privilegija, novca koji su sakrili po stranim bankama i prava da im djeca studiraju na zapadnim univerzitetima čini nas ovdje koliko-toliko bezbjednim.
Ipak, činjenica je, profesore Videnoviću, da su kriminalci napali demonizovane i marginalizovanje opozicione narodne poslanike ispred Skupštine Srbije, čime je ljestvica nasilja podignuta.
VIDENOVIĆ: Čini mi se da su poslanici sasvim lijepo, odmjereno i razumno reagovali sječenjem konopaca i rušenjem šatora na situaciju u kojoj im grupa agresivnih ljudi, koja skoro devet mjeseci drži u blokadi, prljavštini i zarazi dio centra Beograda, onemogućava ulazak na radna mjesta. Njihov je posao da zastupaju građane u parlamentu i niko, baš niko nema pravo da ih sprječava u tome. Oni su se fizički izborili da obavljaju svoj posao i to zaslužuje poštovanje. Manje je bitino da li je skrenuta pažnja na opozicione političke stranke, bitno je da je urađena ispravna stvar.
Antirežimski mediji i njihovi sagovornici pozivaju opoziciju da se skloni i da otvori prostor studentima, jer „samo oni mogu da pobijede predsjednika Vučića“. Da ste na mjestu opozicionih lidera, da li biste poslušali ove instrukcije?
VIDENOVIĆ: Naravno da ne bih. Ti pozivi su puni logičkih kontradiktornosti. Prvo, oni se zasnivaju na tri uvjerenja koje promoviše Studentski pokret - ili ono što je od njega ostalo da se očituje u javnosti - i njegovi bezuslovni podržavaoci, zvani „studentski svedoci“. Prvo je da opozicija za 13 godina nije ništa uradila. Ako nije, kako onda znamo za sve koruptivne i kriminalne afere koje prate vlast SNS-a? Ko bi to saopštio građanima da nije bilo opozicionog djelovanja? Da li bi se uopšte ušlo u protest posle pada nadstrešnice, jer bi to bilo predstavljeno kao nesrećan slučaj, a ne ubistvo kao posljedica koruptivnih aranžmana sa Kinezima i njihovim lokalnim podizvođačima bliskim SNS-u, koje je otkrila opozicija? Drugo je da opozicija nema podršku građana. Pa, ako nema, što onda smeta? I treće je da je najgore što može da se se desi ostanak Vučića i SNS-a na vlasti i da ne treba pitati šta je politika studenata, jer gore od ovoga ne može. Da li je tako?
Mislite da može gore?
VIDENOVIĆ: Da li se Briselski sporazum cijepa dolaskom studenata na vlast? Da li se vojska sa zidova i fasada zaista silom vraća na Kosovo? Da li se usvaja sumanuti zakon o zabrani rudarenja u zemlji koja je od rimskog doba bogata najkvalitetnijim rudnim nalazištima? To su pitanja koja se postavljaju i u Briselu kada se razmatra podrška srpskim studentima, a na njih nema ko da odgovori u organizaciji bez lica koju su napravili. Evropa se veoma prevarila 2011. godine podržavši bilo kakve demokratske promjene u zemljama trećeg svijeta, pa su dobili Muslimansku braću i pokolje po koptskim crkvama u Egiptu. Više takve greške sebi ne dopuštaju.
Ima još! Kako to da su studentima, na primjer, prihvatljivi bajkeri, veterani, crvene beretke, razni opskuranti i štrajkači glađu od političkih stranaka opozicije, sa kojima ne žele bilo kakav kontakt?
VIDENOVIĆ: U sadašnjoj fazi, Plenumski pokret – koji više nije studentski – nešto je što, čini se, okuplja ostatke političke desnice koja je ostala ispod cenzusa na poslednjim izborima, a nije se uhljebila kod Vučića, i te neke mahnite radikalne ljevice, sa kojom dijele ljubav prema ruskoj zločinačkoj tiraniji i mržnju prema liberalnoj demokratiji, Evropi i Americi. Trenutno koriste veliku političku inerciju autentičnog Studentskog pokreta koji je u hibernaciji, ali nije nestao. Čini se da ćemo morati da sačekamo neku novu priliku da se iz njega profiliše njegov demokratski dio, koji će uspostaviti mostove i saveze sa drugim demokratskim snagama u društvu i odnijeti pobjedu nad Vučićem.
Studenti u blokadi ogradili su se prošle sedmice od nekoliko javnih ličnosti i organizacija - od profesora Stevana Filipovića i Tanasija Marinkovića, od advokata Srđana Kovačevića... Kako ste razumjeli njihovo saopštenje?
VIDENOVIĆ: Niz je javnih istupa ili njihovih izostanaka, i postupaka koji jasno oslikavaju karakter Studentskog pokreta u ovoj fazi, koja je počela prvim fijaskom 1. maja sa sindikalnim vođama iz miljea Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića. Najprije je izostala osuda veleizdaje čitave srpske pravoslavne kongregacije od strane patrijarha Porfirija i njegovog inspicijenta Irineja Bulovića pred ratnim zločincem u Moskvi. Odmah je uslijedila i prećutna podrška Vučiću za učešće na vojnoj paradi u Moskvi 9. maja. Odbili su sastanke sa tri visoke funkcionerke EU koje su posjetile Beograd, i to u tri odvojena termina – Ursulom fon der Lajen, Kajom Kalas i Martom Kos. Ogromnom većinom glasova usvojena rezolucija Evropskog parlamenta o osudi nasilja režima Aleksandra Vučića prošla je bez reakcije i podrške studenata. Vidovdan je bio potpuno potiranje masovnog studentskog protesta, sasijecanje u korijenu. Pokazali su da veoma pamte 'Oluju', a da se nikako ne sjećaju Srebrenice. Sudbina NIS-a i izdaja državnih intersa za račun druge države im nije u fokusu. Na kraju, ovo ograđivanje od ljudi koji su sav svoj lični i profesionalni integritet uložili u njihove prvobitne zahtjeve, ne predstavlja veliko iznenađenje. Njihov domet su Štimac, Bačulov, Obradović i „Aco Šiptare“.
Jesu li zaista Rusi preuzeli ono što je ostalo od Studentskog pokreta, šta mislite?
VIDENOVIĆ: Rusi imaju razloga da budu zadovoljni tokom protesta, jer je cilj njihovog prisustva i djelovanja u Srbiji – lokalna i regionalna nestabilnost. A trenunto se u Srbji sukobljavaju dvije strane koje su obje njihove – vlast i ostatak Studentskog protesta, koji okuplja dva kraja one političke potkovice – krajnju desnicu i ljevicu. Ko god bi u ovom trenutku izašao kao pobjednik, Rusija bi slavila. Idealna bi joj bila promjena kroz vjersko-fundamentalističku ili anarho-boljševičku revoluciju po ugledu na Iran, odnosno Kambodžu. Obje podrazumijevaju dalju izolaciju i odvajanje Srbije od Evrope i Zapada, dakle win-win situacija za Rusiju. U vladi imaju ministre i visoke funkcionere, SPC je ogranak Ruske pravoslavne crkve podređene KGB-u, a na ulicama Dijanu Hrku čuvaju Noćni vukovi, Crvene beretke i veterani Donjecke i Luganske narodne republike. Rusija ima Srbiju potpuno uhvaćenu u mrežu, i jedino što im može pokvariti planove je mnogo moćnija Amerika i taj tvrdoglavi OFAC.
Čija imena očekujete na studentskoj listi? Da li biste, na primjer, glasali za listu koju bi vodio profesor Milo Lompar?
VIDENOVIĆ: Iznenadićete se, moj odgovor je - zavisi.
Od čega?
VIDENOVIĆ: Apsolutno ne postoji način da Milo Lompar prođe onaj „veting“ ili proceduru provjere kojom su se plenumi hvalili. Treba samo na Guglu pogledati peticije koje je Lompar potpisivao, progone kolega sa univerziteta zbog mišljenja, stava ili kritike, učešća u radu desničarskih organizacija i političkih stranaka, kao član političkog savjeta Dveri ili govornik na skupštini Narodne stranke. Limpar, dakle, ne ispunjava uslove ni za učešće na listi, kamoli za njenog nosioca.
Siguran sam da na listi neće biti imena ljudi koji su u proteklih desetak godina istupali hrabro i sa integritetom protiv politike Aleksandra Vučića prema Rusiji, Ukrajini, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Siguran sam da neće biti niko od 9 (i slovima – devet!) profesora Beogradskog univerziteta koji su u februaru 2023. od Rektora i Senata zahtijevali oduzimanje počasnog doktorata dodijeljenog Vladimiru Putinu. Siguran sam da neće biti ljudi koji su tvrdili da je vojna neutralnost prozirni paravan za predaju vojnog i bezbjednosnog sektora ruskim vojnoobaveštajnim službama. Siguran sam da neće biti ljudi koji su bili oštri protivnici 'srpskog sveta' i koji su osudili Deklaraciju Svesrpskog sabora 2024. godine kao flagrantan udar na politički suverenitet Bosne i Hercegovine. Siguran sam da neće biti ljudi koji su osudili srpsko sponzorisanje međunarodnog terorizma na Kosovu i napad u Banjskoj 2023. godine. Siguran sam da neće biti onih ljudi koji traže suštinski razlaz sa temeljima brutalne hegemonističke politike Miloševića i Šešelja i njenih tragova u vladama Koštunice, Tadića i Vučića. Njih neće biti.
Ali, ako se složimo da je smjena Vućićevog režima neophodna, a ostavimo imena po strani, ja sam, u najboljoj vjeri i želji da se njihov pokret vrati svojim korijenima s kraja 2024. godine, studentima predložio rješenje koje imena kandidata na listi stavlja u drugi plan.
Koje rješenje?
VIDENOVIĆ: Da se njihova lista nazove – Studentska lista „Dr Zoran Đinđić“. Naravno, ignorisali su to, ali vidim da je taj prijedlog s radošću prihvatio Srđan Milivojević, predsjednik Demokratske stranke, koja je davno obećala punu podršku studentima. Ime Zorana Đinđića simbolizuje sve zahtjeve studenata za pravnom i pravednom državom i funkcionalnim institucijama. Istovremeno, to historijsko ime liste predstavlja i zalog odgovarajućeg ponašanja i odlučnosti u zalaganju za demokratske vrijednosti u parlamentu od ljudi koji prihvate da budu na njoj. Tada konkretna imena na listi odlaze u drugi plan i birači se ne bi opredjeljivali prema njima. Većina iskreno opredijeljenih demokratskih stranaka opozicije podržala bi tu listu. Imali bismo ono što studenti žele – referendumsku atmosferu: Đinđić ili Vučić. U tom slučaju bi svako ko prihvati učešće na toj listi već prošao osnovnu ideološku provjeru.
I vrijednosnu.
VIDENOVIĆ: I vrijednosnu. Jer protiv Đinđića su danas samo otvoreni ili prikriveni radikali; dakle, ljudi s one strane tog civilizacijskog rascjepa u Srbiji. Nisam siguran gdje je Milo Lompar, da li bi uopšte prihvatio da bude na listi sa Đinđićevim imenom. Najverovatnije bi izbjegao da bude nosilac. Ali ako bi bio i on, ne na vrhu, ali ipak tu negdje na listi, ne bi mi to smetalo da joj dam svoj glas.
Prije liste, pitanje je hoće li i kada uopšte biti raspisani izbori. Ima li šanse da se, kao 1997. godine, uključi Evropska unija?
VIDENOVIĆ: Daleko smo od 1997. godine - i formalno i suštinski. Posredovanju EU je tada prethodila pobjeda opozicije na lokalnim izborima u svim velikim gradovima i Miloševićeva krađa rezultata. To još nemamo dokumentovano na papiru. Ono što je izvesnije je makedonski scenario iz 2015. godine - pregovori vlasti i opozicije radi izlaska iz političke krize. Utisak je da je sa Vučićem završeno u Evropi, da je talas tekstova o 'sarajevskom safariju' u evropskim medijima označio kraj srdačnog rukovanja s njim. Sada je potrebno ujedinjenje svih demokratskih (naglašavam - ne svih opozicionih, nego svih demokratskih) snaga u društvu i isticanje glavnog konkurenta Vučiću za budućeg premijera, kako bi se, kao u slučaju Zorana Zaeva u Makedoniji, znalo šta se može očekivati od buduće vlade. Još jednom: da li ostaju Briselski i Ohridski sporazumi, da li se prihvata francusko-njemačko-EU plan za Kosovo u okviru poglavlja 35, da li se u potpunosti prihvata zajednička spoljna i bezbjednosna politika EU, kakav je plan eliminacije Rusije iz energetskog sektora Srbije, da li se i dalje insistira na populističkim zakonima o zabrani rudarske djelatnosti...To su pitanja na koja opozicija mora imati jasne odgovore ukoliko se traži podrška i pomoć EU.