NOVI UTJECAJ NA AMERIČKU JAVNOST: Hasan Piker i budućnost koju Demokratska stranka ne može izbjeći
Hasan Piker vjerovatno nikada neće voditi Demokratsku partiju. Neće pisati njen program, sjediti u vrhu partije ili biti kandidat oko kojeg se okuplja američki liberalni establišment. Ipak, rasprava o njemu otkriva nešto važnije: budućnost koju Demokratska partija više ne može izbjeći. Ta budućnost je mlađa, glasnija, propalestinska, klasno bijesna i medijski potpuno drugačija od svijeta u kojem su odrasli partijski stratezi, piše !Odgovor.ba.
Ko je, zapravo, Hasan Piker kojeg je The New York Times nazvao "progresivnim umom u tijelu stvorenom za manosferu"? Punog imena Hasan Doğan Piker 25. jula 1991. u New Brunswicku u New Jerseyju, odrastao je u Istanbulu u turskoj porodici. Njegov otac Mehmet Behçet Piker politolog je i ekonomista, a dajdža Cenk Uygur osnivač je progresivne medijske kuće The Young Turks. Nakon povratka u SAD, Piker je 2013. godine diplomirao političke nauke i komunikologiju na Univerzitetu Rutgers. Karijeru je započeo kao pripravnik u The Young Turks, potom je postao voditelj emisije The Breakdown, a pisao je i kolumne za HuffPost. Od 2018. godine, pod nadimkom HasanAbi (tur. „stariji brat“), postao je redovni streamer na Twitchu, gdje mu je publika narasla na više od tri miliona pratilaca i preko 1,5 miliona pretplatnika na YouTubeu.
Između dva medijska svijeta
U razgovoru s Jonom Favreauom za Pod Save America, Piker je pokušao objasniti zašto se uključio u kampanju kandidata za Kongre, Abdula El-Sayeda u Michiganu. Za Washington je to izgledalo kao veliki iskorak: kontroverzni lijevi streamer konačno izlazi iz internetskog prostora i staje uz kandidata u stvarnoj izbornoj utrci. Za Pikera, međutim, razlika nije bila dramatična. Ako kandidat dođe gostovati na njegov stream, razgovara s njegovom publikom i traži podršku, zašto bi nekoliko minuta govora na kampanjskom skupu bilo radikalno drugačije?
U toj razlici u percepciji leži prvi raskol. Stara politika i dalje vjeruje da ozbiljnost dolazi iz televizijskih studija, partijskih konvencija i donatorskih večera. Nova politika već živi u streamovima, podcastima, TikTok klipovima i dugim razgovorima koji ne prate pravila kablovske televizije. Piker nije marginalan zato što ne pripada starim institucijama. Naprotiv, on je utjecajan jer je stvorio prostor koji te institucije više ne mogu kontrolisati.
Njegova politička teorija je prilično jednostavna. Piker tvrdi da Amerikanci nemaju razvijenu klasnu svijest. Većina živi od svog rada, a ne od kapitala, ali se ne vidi kao radnička klasa. Po njegovom mišljenju, Republikanci preusmjeravaju taj bijes prema migrantima, trans-osobama i drugim ranjivim manjinskim grupama, dok pravi centri moći ostaju zaštićeni: milijarderi, korporacije, rentijeri, farmaceutske kompanije, i politički sistem koji im služi.
Zbog toga Piker ima političku snagu. On ne koristi liberalni jezik empatije, već populistički jezik sukoba. Ne pita samo ko pati, već i ko ima koristi od te patnje. Njegova poruka je gruba, ali jasna: stanarinu ne povećava migrant, već stanodavac; cijene hrane ne podiže trans osoba, već korporativna koncentracija i pohlepa; nesigurnost ne dolazi od slabih, već od moćnih.
Takav govor je demokratskom centru neugodan jer zvuči previše klasno, previše direktno i premalo pristojno. Ali upravo zato dopire do dijela publike do kojeg tradicionalni demokrati više ne dopiru, posebno do mlađih muškaraca koji su se posljednjih godina često kretali prema desničarskim online ekosistemima. Desnica je odavno shvatila da se politika više ne vodi samo kroz novine i televizijske debate. Demokrate tu lekciju uče kasno i još uvijek nerado.
Gaza i rascjep američke ljevice
Najeksplozivniji dio Pikerove politike, naravno, jeste pitanje rata u Gazi. Njegove izjave o Izraelu, Hamasu i anti-cionizmu izazvale su najviše kritika. U razgovoru s Favreauom nije povukao tvrdnju da je Hamas “hiljadu puta bolji” od izraelske države. To je rečenica koja će mnogima u Americi biti moralno neprihvatljiva, posebno zbog zločina nad civilima 7. oktobra. Iako je nekoliko mjeseci kasnije ipak izjavio da napad Hamasa 7. oktobra nije opravdan, njegov stav ostaje ambivalentan. Favreau je upravo tu otvorio najvažniji prigovor: ako je ubijanje civila pogrešno, onda mora biti pogrešno bez obzira ko ga čini.
Pikerov odgovor na to nije sadržavao izvinjenje, nego historijski okvir. On tvrdi da se Hamas ne može razumjeti kao izolovano zlo izvan okupacije, aparthejda, etničkog čišćenja i decenija izraelske represije nad Palestincima. Po toj logici, veće nasilje nije nasilje potlačenih, nego strukturalno nasilje države koja kontroliše teritoriju, granice, kretanje, hranu, vodu i živote miliona ljudi.
To je najjači i najopasniji dio njegovog argumenta. Najjači, jer razbija licemjerje američkog stava o Izraelu, u kojem se palestinska smrt često tretira kao pozadina, a izraelska smrt kao jedina stvarna tragedija. Najopasniji, jer ponekad zvuči kao da historija potlačenosti može ublažiti moralni sud o zločinu nad civilima. Piker ne želi govoriti jezikom simetrije jer smatra da simetrija prikriva okupaciju. Favreau insistira na univerzalnom principu jer bez njega svaka strana može opravdati vlastitu brutalnost.
Slična napetost postoji i uvezi njegovog anti-cionizma. Piker tvrdi da mrzi antisemitizam i da kritiku Izraela treba odvojiti od Jevreja kao naroda i religijske zajednice. Njegov argument je ozbiljan: kada izraelska država i proizraelske institucije stalno predstavljaju Izrael kao “jevrejsku državu”, a svaku radikalnu kritiku Izraela kao antisemitizam, one same proizvode opasnu konfuziju. Time, smatra on, običnim Amerikancima šalju lažnu poruku da su Jevreji kolektivno odgovorni za izraelske zločine.
Ali Pikerov stil često otežava vlastiti argument. Kada cionizam naziva fašističkom ideologijom, kada liberalne cioniste poredi s liberalnim nacistima ili kada Anti-Defamation League naziva “Apartheid Defense League”, on mobilizira svoju bazu, ali odbija dio ljudi koji bi možda prihvatili kritiku izraelske politike, a ne žele biti gurnuti u potpunu negaciju cionističke historije. Njegovi neprijatelji na desnici – od Elona Muska do Fox Newsa – često koriste te izjave da ga etiketiraju kao antisemitu.
Zato je centar Demokratske partije u paninici. Stratezi i komentatori sa centra vide ga kao pokretni arsenal republikanskih napada. U kampanji kontekst često ne preživi prvi televizijski kadar. Republikancima ne treba cijeli razgovor niti nekakav konteks. Dovoljan im je isječak.
Ali Piker ima odgovor koji ne treba potcijeniti. On tvrdi da živimo u drugom medijskom vremenu. Nekada je CNN mogao nekoga uništiti. Danas dio publike, upravo zato što ne vjeruje CNN-u, ode direktno na izvor. Piker ima vlastitu platformu, vlastite sate programa i publiku koja ga ne upoznaje kroz tuđe montaže. Napad na njega zato može postati reklama. Osuda establišmenta može ga učiniti još zanimljivijim.
U završnici razgovora s Favreauom Piker kaže da želi da ga Demokratska partija tretira kao birača kojeg mora osvojiti, a ne kao nekoga čiji glas automatski posjeduje. To je suština njegove političke ucjene, ali i njegove političke logike. Demokrati godinama mole umjerene republikance, “never Trump” konzervativce i kolebljive birače da im se pridruže. Ljevici, međutim, često poručuju da mora šutjeti jer su ulozi previsoki.
Piker želi prekinuti taj odnos. On želi da lijevo krilo prestane biti siguran glas i postane snaga s kojom se pregovara.
Problem je što se ta strategija odvija u dvopartijskom sistemu u kojem kazna demokratama često znači nagradu republikancima. To je stvarna slabost njegove pozicije. Ali slabost demokratskog centra još je veća: on misli da se energija može dobiti bez bijesa, mladi birači bez njihovih medija, a nova koalicija bez novih sukoba. Piker nije jedinstven slučaj. On je dio šireg fenomena „BreadTubea“, neformalne mreže ljevičarskih kreatora koji na YouTubeu i Twitchu proizvode edukativni i kritički sadržaj, odnosno paralelnog svijeta u kojem desničarski kreatori sadržaja poput pokojnog Charlieja Kirka već godinama dominiraju među mlađom publikom.
Hasan Piker nije budućnost Demokratske partije zato što će je voditi na bilo kojem nivou. On je budućnost zato što pokazuje kakvu partiju više nije moguće izbjeći: digitalnu, nepokornu, propalestinsku, ljutu na klasne razlike i duboko nepovjerljivu prema centru koji joj godinama govori da mora biti tiha da bi pobjedili.
Demokrate mogu odlučiti i da im se Piker ne sviđa,ali ne mogu ne priznati da svijet koji ga je proizveo ne postoji.
