NERMIN TURSIĆ ODRŽAO LEKCIJU KOŠARCU: 'Skretanje pažnje sa suštinskih ekonomskih problema sa kojima se susreću građani u entitetu RS'

Piše: Nermin Tursić 

Izjave Staše Košarca, u kojima tvrdi da je u Bosni i Hercegovini na djelu „sukob civilizacija“ te da muslimanski politički i vjerski lideri navodno teže stvaranju „unitarne islamske države“, predstavljaju politički narativ koji zahtijeva ozbiljan i argumentiran odgovor.

Naime, takve tvrdnje nisu pojedinačni i izolirani slučaj, već naprotiv. One se uklapaju u širi diskurs koji dolazi iz političkih struktura entiteta „RS“.

Važno je napomenuti da takvi narativi ne zadržavaju samo na unutrašnjem političkom prostoru, nego se nastoje i internacionalizirati. Naime, poznata je činjenica da je delagecija „RS-a“, odnosno,  Željka Cvijanović i Milorad Dodik tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama („Nacionalni molitveni doručak“), dijelili letke o „sukobu civilizacija u Bosni i Hercegovini“. U javnosti je taj događaj evidentiran kao pokušaj da se političke pozicije entiteta RS predstave kao legitimne u internacionalnom kontekstu, uz insistiranje na narativima o „nepravdi prema RS-u“ i potrebi njenog jačeg međunarodnog pozicioniranja, dok se u konačnici  ponovo pozivalo na nezavisnost entieta „RS“.

Takvi nastupi imaju širi politički cilj kojei se očituje u namjeri za oblikovanjem percepcije internacionalnih aktera i traženje razumijevanja i podrške za politike koje uključuju jačanja entitetske autonomije ili konačne secesije. To se poklapa sa poznatim političkim djelovanjem Milorada Dodika, koji već duže vrijeme uključuje zagovaranje izdvajanja entiteta RS-a iz države Bosne i Hercegovine.

Navedeno dodatno potvrđuje političku pozadinu ovakvih narativa koji u ovom slučaju nije definiran vjerskom ili etničkom pripadnošću, nego secesionističkim političkim stavovima entitetskih vlasti. Stoga, uprkos razrađenoj strategiji koju prati propaganda da je u Bosni i Hercegovini na djelu „sukob civilizacija“, on nema čvrsto uporište niti u historiji, niti u savremenoj političkoj praksi, kao što nema niti u ozbiljnoj teorijskoj analizi.

Naprotiv. Ovakva formulacija više pripada domenu političkog nego realnog opisa stanja, tj.  narativu koji ima jasnu funkciju da se proizvode strah kod „sunarodnjaka“ i da na taj način izvrši dodatnu „nacionalnu“ homogenizaciju. Naravno, tu je svakako i element skretanja pažnje sa suštinskih ekonomskih i drugih problema sa kojima se susreću građani u entitetu RS.

Pored svega navedenog, ipak se postavlja pitanje, odakve takva teza političkim akterima entiteta RS, i koliko je ona osnovana?

Naime, u teorijskom smislu kao referenca se uzima teza Samuela P. Huntingtona o „sukobu civilizacija“. Međutim, ta hipoteza nije opstala kao univerzalno objašnjenje savremenih odnosa. Empirijska stvarnost pokazuje da se većina sukoba, kako na globalnom, tako i na lokalnom nivou, ne vodi između civilizacija kao homogenih cjelina, već između konkretnih političkih, ekonomskih i geostrateških interesa. Civilizacijski diskurs u tim slučajevima najčešće služi kao legitimacijski okvir, a ne kao stvarni uzrok sukoba.

Upravo zato je problematično takav koncept mehanički prenositi na Bosnu i Hercegovinu. Historijsko iskustvo ove države nam govori suprotno. Bosna i Hercegovina nije prostor sudara, nego mjesto susreta civilizacija. Tokom stoljeća, na njemom prostoru su se susretale i prožimale različite religijske, kulturne i društvene tradicije (islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska). Činjenica da taj susret nije bio uvijek lišen napetosti, ali je u svojoj suštini interaktivno stvarao specifičan oblik zajedničkog života, u kojem su različitosti postajale i dio zajedničkog identiteta.

Sam čin materijalnog postojanja vjerskih objekata džamija, crkvi i sinagoga u bosanskohercegovačkim gradovima, nisu i ne mogu biti simboli sukoba. Naprotiv, njihovo zajedničko postojanje predstavlja kontinuirani simbol zajedničkog života. Zanemarujući druge, samo ta činjenica demantuje pojednostavljene narative o „civilizacijskom ratu“ u Bosni i Hercegovini.

Ako se danas uopće može govoriti o sukobu u Bosni i Hercegovini, onda je preciznije govoriti o sukobu civilizacijskih i anticivilizacijskih politika. Civilizacijske politike podrazumijevaju vladavinu prava, poštivanje ustavnog poretka, ravnopravnost svih građana i naroda, zaštitu ljudskih prava i spremnost na dijalog. One su usmjerene ka stabilnosti, integraciji i društvu zasnovanom na povjerenju.

Nasuprot tome, anticivilizacijske politike počivaju na proizvodnji konflikta, stalnom održavanju tenzija i instrumentalizaciji identiteta. One svjesno produbljuju podjele, reinterpretiraju historiju i stvaraju osjećaj ugroženosti kako bi očuvale političku moć. U tom okviru, religija i nacionalni identitet prestaju biti vrijednosti zajednice, a postaju sredstva političke mobilizacije.

S toga i spomenuti narativi o „unitarnoj islamskoj državi“ ili o egzistencijalnoj ugroženosti jedne vjerske (i etničke) zajednice ne proizlaze iz realnih institucionalnih odnosa u državi, nego iz potrebe da se politički sukobi predstave kao civilizacijski. Takav diskurs je postao sredstvo prema kojem se treba instalirati percepcija civilizacijskog sukoba kao dominantnog okvira političkog razumijevanja stanja u Bosni i Hercegovini.

Međutim, takav pristup više govori o strategiji nego o stvarnosti. Riječ je o pokušaju da se složeni društveni odnosi reduciraju na binarnu logiku „mi“ i „oni“, čime se lakše upravlja političkim procesima i izbjegava odgovornost za izostanak reformi, ekonomskog razvoja i funkcionalnih političkih institucija.

Zato je važno jasno naglasiti da stabilnost Bosne i Hercegovine ne zavisi od pobjede jedne „strane“ nad drugom, nego od sposobnosti da se očuva i unaprijedi njen višeslojni karakter. Upravo u toj raznolikosti leži njena snaga, ali i obaveza političkih aktera da djeluju odgovorno.

U konačnici, može se zaključiti, da postoji ozbiljna teorijska i empirijska osnova za sljedeću tvrdnju koju bi trebali da znaju Košarac, Cvijanović i Dodik, da u Bosni i Hercegovini nije riječ o sukobu civilizacija, već o sukobu interesa i o borbi između politika koje afirmišu otvoreno, pluralno i demokratsko društvo i onih koje opstaju na podjelama, strahu i stalnoj proizvodnji konflikta.