"Nenapisana poglavlja" Miloša Vujića od 6. aprila u Banskom dvoru
Miloš Vujić, rođen je 30. marta 1990. godine u Banjaluci. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a potom je i diplomirao na Odsjeku za slikarstvo na Akademiji umjetnosti. Master studije slikarstva završio je u Beogradu na Akademiji lepih umetnosti i multimedija 2014. godine. Iste godine je upisao doktorske studije na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, a doktorski - umjetnički projekat odbranio je u decembru 2018. godine kod mentora akademika Vladimira Veličkovića. Do sada je izlagao na dvanaest samostalnih izložbi i na kolektivnim izložbama u Beogradu, Banjaluci, Madridu, Lajpcigu, Novom Gradu, Laktašima, Doboju i Srpcu. Tekst o njegovoj trinaestoj samostalnoj izložbi "Nenapisana poglavlja", napisao je profesor Siniša Vidaković.
"Kvalitativno zrenje umjetnika ogleda se u njegovoj kontinuiranoj posvećenosti razradi ideja i umjetničkog saopštavanja javnosti njenih konačnih vizura. Apsolvirajući ovaj komunikativni dijalog, kojim se akademski slikar i doktor umjetnosti Miloš Vujić 2014, 2016. i 2020. godine, obraćao poštovaocima umjetnosti i likovnoj kritici putem samostalnih izložbi, vidljiv je promišljen i kompleksan metod transformacije složene misli u vizuelno saopštenje", zapisao je Vidaković. Kako on dodaje, iz konglomerata obuzdane tinjajuće ekspresije, saopštene izložbama "Ponovo akt", "Buđenje kao uzlet ili problematizovanje intuicije" i "Sintetizovane mitologeme", izrodilo se "Nenapisano poglavlje" kao čuvar nataloženog eha, svega onoga što je umjetnik deponovao u svom "mentalnom habitusu".
"Sklonost da se na neki način sinestetički objavi umjetnička ispovijest na oltaru umjetnosti, provocirala je Miloša Vujića da slikovno, kroz module epskog saopštenja, otvori magičan svijet, u kojem se prepliću neispisana verbalna saopštenja i magijsko-fantastičan svijet, vreo poput lave. Nenapisano poglavlje postaje poveznica između književnosti i vizuelnih umjetnosti. Ono je raskršće na koje je umjetnik stao sa dilemom u kojoj vodi borbu sa svojom željom da saopšti i izvuče iz svih skrivenih uglova njegovog uma i mašte skrivenu fantazmagoriju, i opsjenariju prevede u 'likovno pismo'", navodi Vidaković.
U ovom, navodi profesor u nastavku, dualističkom nadmetanju i priklanjanju jasnijem saopštenju nadnaravnih mozaičkih fleševa kroz medij slike, a kroz teme koje Vujić naslovljava kao "Smrtonosni udarac", "Obožavanje božanstva", "Nadmetanje i požuda", "Mozaik snova" ili "Zanos u močvari", literarno saopštenje se povlači pred složenim kolorističkim svijetom.
"I Leonardo da Vinči u svom 'Traktatu o slikarstvu' kaže: Mašta ne vidi tako izvrsno kao što vidi oko, jer oko prima slike ili odraze predmeta i prenosi ih u središte osjećanja, a iz tog središta osjećanja u razum, gdje se prosuđuju. Ali mašta ne izlazi iz tog razuma, osim ukoliko je vezana za pamćenje. I tu se zadržava i umire, ako zamišljena stvar nije neobično izvrsna. Miloš Vujić donosi odluku da pisana riječ postane sjenka njegovom 'slikarskom tijelu' koje ovaploćuje ciklusom od 30 slika rađenih tehnikom ulja na platnu, a koje nastaju dugotrajnim 'porodom' u periodu 2020 - 2023. godine", otkriva Vidaković.
Iz ciklusa u ciklus, otrkiće u nastavku, umjetnik se bavi metamorfozom figurativnih formi i u tom procesu pokazuje neutišano bogatstvo subjektivne kreativnosti.
"U 'Trenutku nakon' i velikom broju slika u najnovijem ciklusu, susreli su se aktovi iz 2014. godine i epika iz 2020. godine, u želji umjetnika da svoju prirodnu verbalnu elokventnost vjenča sa empirijom doživljenog i metafizikom sna. Skoro čarobnjački, umjetnik nas provodi kroz hipnotičke predjele postojanog/nepostojanog i stvara ličnu pripovijest koja je i te kako napisana kistom i ekstatičnim koloritom", primjećuje Vidaković.
Radeći na ovom kompleksnom ciklusu, stoji u Vidakovićevom tekstu, umjetnik je bio svjestan da mu se otvaraju različite mogućnosti idejnog saopštenja.
"S jedne strane - tu je dugogodišnje profesionalno iskustvo, znanje i vladanje likovnim tehnikama pod mentorstvom značajnih učitelja, a sa druge - želja da oformi bajku kojom bi sve nagomilano, objektivno pretočio u skoro nadrealan svijet subjektivnog. Onaj zamrznuti momenat, kojim je kao kod Dostojevskog opisan 'bljesak psihološkog doživljaja'", kaže Vidaković, dodajući da umjetnikova tišina odsanjanih "Mozaika snova", "Vojskovođa carstva snova 1,2", "Objave kraja" ili "Treptaja spokoja" sve bezimene aktere, umjetničkom akcijom, metamorforira u fantome figurativnog. Njegova zaokupljenost evokativnim znakovima, kako rezimira Vidaković, proizvodi stabilnu kompozicionu artikulaciju na platnima.
"Forme često mijenjaju svoje dimenzije i tektoničnost. Naizgled haotičnost zapisa, na momente svojim razorenim tkivima, potvrđuje da umjetnik izvrsno balansira na polovima crtež - boja. Tu njegov duhovni svijet dobija apsolutnu plastičnu definisanost u kojoj misterija boje nema fosilnu pasivnost. Ona predstavlja jedan uslovno destruisani svijet u prostoru gestualnih plima i oseka na platnima, koja ćute, zavode, cvile, reže, opominju, uzbuđuju i otvaraju enigmu", podvlači Vidaković. Vujićeve slike, kako će reći Vidaković, nisu samo proizvoljni tragovi rastrzanih snova i maštarija - one sadrže i moguća egzistencijalna saopštenja, bez obzira na njihovu evidentnu halucinantnu prirodu nadrealističke provinijencije.
"Miloš Vujić je ušao u krug sinestetičkih modulacija usložnjavajući dvodecenijsko prisustvo na savremenoj likovnoj sceni kroz nova saopštenja, obojena prividno-egzotičnim i fantastičko-delirantnim vizijama, otvarajući nove dveri subliminalnom doživljaju umjetnosti. Četvrti krug je pred nama", zaključio je Siniša Vidaković.