Nagrađene fotografije nisu samo vizuelni zapis, već i snažno svjedočanstvo o događajima koji su obilježili istoriju - od ratova i prirodnih katastrofa do društvenih promjena, ljudske patnje i trenutaka nade.
Kroz objektiv autora, ove fotografije prenose emocije koje riječi često ne mogu opisati, podsjećajući nas na snagu istine, hrabrost fotoreportera i važnost dokumentovanja stvarnosti.
Ustanovljena 1942. godine, Pulicerova nagrada za fotografiju bila je jedna od nagrada koje se godišnje dodjeljuju za novinarstvo.
Godine 1968. zamijenjena je sa dvije nagrade za foto-novinarstvo: Pulicerovom nagradom za reportažu i Pulicerovom nagradom za fotografiju aktuelnih vijesti, koja je 2000. godine preimenovana u Pulicerovu nagradu za fotografiju najnovijih vijesti.
U nastavku donosimo izbor nekih od najmoćnijih fotografija koje su osvojile Pulicerovu nagradu i ostavile neizbrisiv trag u istoriji novinarstva, a koje vjerno prenose snagu jednog kadra.
Ovjekovječena fotografija iz Drugog svjetskog rata, koju je snimio Džo Rozental 23. februara 1945. godine, prikazuje šest marinaca koji podižu zastavu na najvišem vrhu ostrva na planini Suribaši - američki marinci preuzeli su kontrolu nad ostrvom u Pacifiku pet dana ranije, nakon teškog sukoba s japanskim snagama.
Više od 600 američkih vojnika poginulo je prilikom zauzimanja ostrva, a od 22.000 japanskih vojnika koji su branili ostrvo, preživjelo ih je samo 200.
Rozental je snimio tri fotografije na vrhu Suribašija. Prva, koja prikazuje šest marinaca kako se bore za podizanje teške zastave, postala je najviše reprodukovana fotografija u istoriji i donijela mu je Pulicerovu nagradu. Priloženi filmski snimak potvrđuje činjenicu da slika nije bila montirana. Od druge dvije fotografije, druga je bila slična prvoj, ali manje dirljiva, a treća je bila grupna slika 18 marinaca koji se smiješe i mašu kameri. Mnogi od tih ljudi, uključujući trojicu marinaca koji su viđeni kako podižu zastavu na poznatoj fotografiji, ubijeni su prije završetka bitke za Ivo Džimu krajem marta.
Snimljena 4. decembra 1950. godine, fotografija Maksa Desfora "Bijeg izbjeglica preko srušenog mosta u Koreji" bila je među brojnim fotografijama koje je snimio dok je izvještavao o Korejskom ratu. Desfor, fotograf za "The Associated Press", dobrovoljno se prijavio za fotografisanje sukoba i padobranom sletio u Sjevernu Koreju zajedno s američkim vojnicima.
Kad su se sjevernokorejske i kineske snage povukle, tjerajući američke vojnike na jug, Desfor se našao u blizini Pjongjanga - okružen i izbjeglicama koje su bježale.
On se prisjetio scene dok su hiljade Sjevernokorejaca pokušavale preći rijeku Taedong:
"Svi ti ljudi su se doslovno provlačili kroz bombardovani most. Ulazili su i izlazili iz njega, na vrhu, ispod, bojeći se da ne padnu u ledenu vodu. Ruke su mi bile toliko ledene da sam jedva mogao pritisnuti okidač na svom fotoaparatu. Nisam mogao ni završiti cijeli paket filma, bilo je toliko hladno."
Nakon što je poslao svoje slike iz Koreje, žiri Pulicerove nagrade pohvalio je Desfora i njegov portfelj, više od 50 fotografija, za "sve kvalitete koje čine istaknutu fotografiju vijesti - maštu, zanemarivanje lične sigurnosti, percepciju ljudskog interesa i sposobnost kako bi kamera ispričala cijelu priču".
Virdžinija Šau, jedan od dva fotografa amatera koji je osvojio Pulicerovu nagradu u novinskoj fotografiji, bila je prva žena koja je dobila ovu prestižnu nagradu.
Tokom ribolova u maju 1953. godine sa svojom porodicom, ona je svjedočila incidentu na mostu Pit River iznad jezera Šasta.
Vozač Pol Overbi i njegov saputnik Henk Baum izvučeni su na sigurno užetom nekoliko trenutaka prije nego što se kamion zapalio i pao u vodu.
Šau je koristila kameru Kodak Brownie, koja je sadržavala film s isteklim rokom trajanja sa samo dvije preostale ekspozicije. Fotografiju je poslala listu "Sacramento Bee" i osvojila 10 dolara na sedmičnom foto-takmičenju. Slika je objavljena i u "Akron Beacon Journalu" u Ohaju, a kasnije ju je preuzeo "The Associated Press".
Nakon godinu dana na njenu kućnu adresu stiglo je obavještenje da je dobila "Pulicera". Uz nagradu je išla i novčana nagrada od 1.000 dolara, a kasnije je dobila i novac od autorskih prava za fotografije. Poslije je izjavila da joj je ovaj novac dobro došao jer je nekako u to vrijeme rodila svoje prvo dijete.
Fotografija "Tragedija pored mora", koju je Odbor za Pulicerovu nagradu 1955. godine opisao kao "potresnu i duboko dirljivu", bilježi trenutak roditelja 2. aprila 1954. kada su shvatili da je njihovo dijete nestalo.
Dok je fotograf "Los Angeles Timesa" Džon L. Gont stajao u svom dvorištu blizu plaže Hermosa u Kaliforniji, njegov komšija ga je upozorio na neku galamu na plaži.
Gont nije morao ići daleko da bi vidio mladi par, Mekdonald, samo nekoliko trenutaka nakon što je njihov sin Majkl nestao u talasima. Mekdonaldovi su šetali plažom dok se njihov 19-omjesečni sin igrao u blizini i odšetao u more dok nisu gledali.
Na ovoj fotografiji evidentan je bol koji prati gubitak djeteta, a roditelji koji se vide na fotografiji su okrivili sebe za nesreću koja se desila.
Još jedna nagrađena fotografija je ona koju je snimio Vilijam S. Bil iz "Washington Daily Newsa", pod naslovom "Vjera i povjerenje".
Bil je uhvatio šarmantan trenutak kada se policajac Moris Kulinan naginje kako bi razgovarao s dvogodišnjim Alenom Viverom tokom procesije u kineskoj četvrti u Vašingtonu 10. septembra 1957. godine. Mali Alen, fasciniran vatrometom koji je eksplodirao, pokušavao se približiti događaju, a policajac Kulinan mu je objašnjavao zašto nije sigurno da to učini.
Fotografija je sljedećeg dana dospjela na naslovnu stranicu "Washington Daily Newsa", a kasnije i na pozadinu časopisa "Life".
Statua u prirodnoj veličini koja prikazuje fotografiju postavljena je ispred zgrade suda u Džonsboru.
Zanimljivo je da je Bil bio na Ivo Džimi 1945. godine, kada je njegov kolega Džo Rozental uhvatio trenutak kada su marinci podigli zastavu na planini Suribaši. Na Bilovu žalost, bio je na drugom kraju ostrva pa je propustio da uhvati taj istorijski trenutak. Srećom po Bila, bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme da uhvati ovaj dražesni trenutak između Morisa i Alena.
Ne može se zaustaviti fotograf koji je odlučan da snimi sliku vrijednu priznanja. Kao što ratna dejstva nisu mogla spriječiti Džoa Rozentala da snimi dirljivu scenu na planini Suribaši, tako ni Pol Vatis ne bi dozvolio da bezbjednosna ograničenja ili fizička nelagodnost ometaju njegovu šansu za sjajnu fotografiju.
Njegovi "Ozbiljni koraci", nagrađeni Pulicerovom nagradom, su snimak bivšeg američkog predsjednika Dvajta Ajzenhauera i tadašnjeg predsjednika Džona F. Kenedija 1961. godine, odmah nakon neuspjele kubanske invazije koju su uglavnom finansirale Sjedinjene Američke Države.
Iako je tog dana nastalo mnogo fotografija njih dvojice, ovo je bila jedina koja je zaista predstavila težinu stvari i srdačnost između oba predsjednika.
A još interesantnije je da je Vatis ovaj snimak napravio krišom.
Roko Morabito, američki fotograf, 1967. godine na Floridi je snimio jednu od svojih najpoznatijih fotografija, koja je u istoriji ostala zabilježena pod imenom "Poljubac života".
Na dan kad je slika snimljena, električari Randal Čempion i Džej Tompson izvršili su planirane radove na zamjeni žica visokog napona kada je Randal slučajno dotaknuo jednu od njih.
Jačina od 4.000 volti trenutno je prošla kroz njegovo tijelo i srce, i ne mogavši izdržati takvo opterećenje - srce se zaustavilo.
Randalovo beživotno tijelo visilo je na sigurnosnim pojasevima kada je njegov partner započeo umjetno disanje usta na usta.
Kad se kod Randala konačno pojavio slab puls, Džej ga je otkopčao i, bacivši ga na rame, spustio na zemlju.
Morabito se tog dana ulicom vozio drugim povodom, ali je vidio Čempiona kako visi sa bandere. Pozvao je hitnu pomoć, zgrabio kameru i dobio Pulicera.
