Ova naša kotlina, omeđena olimpijskim planinama, s kontinentalnom klimom i oštrijom zimom zahvaljujući nadmorskoj visini višoj od 500 metara, pripada redu glavnih gradova s najvećom nadmorskom visinom na Balkanu, ali i šire.
O tome koliko su u Sarajevu oštre zime, u prošlosti je pisao i čuveni putopisac Evlija Čelebi u svom putopisu iz sedamnaestog stoljeća, pa je tako građane Sarajeva opisao kao stanovnike rumenih lica, što je svakako posljedica oštrih zima i čistog zraka.
Dolazak zime na ovim prostorima se od vajkada iščekivao u trudu stanovnika da je spremno dočekaju, odnosno da se opskrbe na vrijeme kako drvima, tako i zimnicom koja se spremala u toku jeseni kako bi se hladniji dani dočekali u miru.
Tlo koje mrzne
Kroz narodni, tradicionalni kalendar, zima je podijeljena na posebne periode. Prvih četrdeset dana zime, koji počinju s početkom kalendarske zime oko 21. decembra, nazivaju se erbeini. U tom periodu nastupa i najljuća zima, poznata kao zemherije - što u prevodu na naš jezik znači tlo koje mrzne ili studen. Baš u tim danima su postavljeni i rekordi o pitanju niskih temperatura, a prema narodnom vjerovanju najhladniji dani su upravo početkom januara, oko 6. januara. U svakodnevnom govoru Sarajlije često čitave erbeine nazivaju zemherijama, radi lakšeg izgovora.
Erbeini završavaju 31. januara, nakon čega slijedi period od pedeset dana poznat kao hamsini - od arapske riječi koja u prevodi i znači "pedeset". To je nešto blaži, ali i promjenjiv zimski period u kojem hladnoća postepeno jenjava. U okviru hamsina nalaze se i tri džemreta – simbolični dani koji, prema narodnom tumačenju, najavljuju dolazak toplijeg vremena. Džemre u narodskom tumačenju znači toplotni val, odnosno zračnu struju koja dovodi do postepenog popuštanja studeni.
Prvo džemre „pada“ u zrak, drugo u vodu, a treće u zemlju. To je period kada zrak, voda i zemlja prestaju da mrznu i lede.
Prvo džemre u zrak nastupa 20. februara, sedam dana kasnije pada džemre u vodu kada ona prestaje da ledi, a treće džemre u zemlju pada 6. marta i od tada je zemlja već spremna za obradu. Ovo su sve nagovještaji proljeća koje se u Sarajevu nekada davno obilježavao i kao praznik „Sultan Nevruz“.
Praćenje ovih događaja bio je zadatak muvekithane, gdje su se pratila astronomska vremena matematički precizno. Oni su pomoću astronomskih sprava, satova i drugih instrumenata u muvekithanama pripremali godišnje kalendare i takvime. Na osnovu toga Sarajlije su bivale obavještavane o mijenama mjeseca, astronomskim događajima i kalendarima – kako za solarni, tako i lunarni. Jedna muvekithana radi sve do danas, nalazi se u haremu Begove džamije, a uspostavljena je uoči dolaska Austro-Ugarske.
Mirniji život
Naši preci u hladnim zimskim mjesecima, obično bi živjeli mirniji život, vezan za kuću i porodicu.
Poljoprivredni pa i zanatski poslovi u zimskim danima, skoro da su se u potpunosti obustavljali te je i sam odlazak ka čaršiji bio vrlo rijedak, zapravo u čaršiju se islo samo po neophodne stvari.
Ljetnikovci bogatijih Sarajlija bi se zamandalili, odnosno zaključali sve do proljeća. U periodu hladnih mjeseci, Sarajlije bi u svojim kućama iz čardaka, silazili u prizemlja radi lakšeg zagrijavanja prizemnih prostorija, što je svakako utjecalo i na manji utrošak drva, do kojih se teže dolazilo. Naime, drva su se sijekla u dijelovima prema Palama, a Miljackom su se spuštala do benta na Darivi, gdje se vršila prodaja, pa su tako u prošlosti kuće imale naslagana drva, spremna da zagrijavaju prostore narednih šest ili sedam mjeseci, koliko je grijna sezona znala trajati u Sarajevu.
Zimnice su se čuvale u magazama, na mjestima gdje ta hrana može dugo stajati. Pravile su se turšije, kiselio se kupus, sušilo se meso i spremali su se pekmezi. Sva ta jela morala su spremna dočekati zimu. Suho meso ili pečenica se u taj vakat jela samo zimi i to u periodu erbeina, a bila je pogodna zbog kaloricnosti obzirom da se na maloj količini mesa dobivala neophodna snaga. Većina aginskih kuća imala je svoje sušionice i spremala ovu poslasticu.
Jela se hrana koja grije organizam i jača imunitet.
U zimskim danima, u Sarajevu bi učestale posjete, odnosno komšijska sijela, a sofre za goste su bile znatno skromnije. Osjećaj zajedništva i usmjerenosti jednih na druge u periodu zime bi dodatno doprinosio idiličnoj atmosferi i dobrom raspoloženju.
Na trpezama se najčešće mogao pronaći pečeni krompiri i razni čajevi. Pekare su također radile umanjenim intenzitetom pa tako možemo reći da je život u Sarajevu jedno cijelo godišnje doba, bio na tzv. odmoru.
Interesantno je i to da se voda rijetko pila direktno, naročito u periodu erbeina. Naime, uzimao bi se komadić posebne biljke - anduz, koji bi se stavljao na platu drvenog sporeta i tako davao lijep miris prostoriji, a onda bi se ugljenisan ubacivao u posude sa vodom kako bi se ubile bakterije u istoj. Narodu drag zimski napitak bio je salep, koji se pravio od sušene i mljevene lukavice cvijeta kaćuna. Pio se po kućama te po kafanama i čajdžincama.
Miljacka se ledila
U zimskom periodu zabilježene su velike hladnoće u našem gradu. Hroničar Mula Mustafa Bašeskija kroz svoj ljetopis, pisan u 18. stoljeću, spominje nekoliko takvih zima od kojih su se, kako kaže, ledile kosti. Interesantne priče proizišle su iz tih dana. Davne 1789. godine napadao je veliki snijeg, a žestoka studen je zbog snijega bila dvostruko jača. Inače su studeni trajale 5 ili 6 dana, ali je ovog puta takva hladnoća trajala cijelih 20 dana, a ledile su se i najveće vode. Miljacka se zaledila čak i tamo gdje je bila najbrža, kod mlinova Isa-bega Ishakovića na Bentbaši. Istovremeno u velikoj kupoli Begove džamije zaledilo se kamenje i pojavio se mraz i inje, a kada je ojužilo, počela je voda kapati po džamijskim prostirkama, pa su se zbog toga morale skloniti. Takva je zima ostala nezabilježena i prije i poslije toga u Sarajevu.
Ne možemo a da ne istaknemo i najveću studen, odnosno hladnoću koja se dogodila na planini Igman, u doba Drugog svijetskog rata, tačnije u periodu druge ofanzive. Naime, poznato nam je da je skoro opkoljena prva proleterska brigada morala preci maršom preko Igmana s noći 27. na 28. januara, te je na mjestu zvanom "mrazište" na Velikom polju, temperatura po kasnijoj analizi meteorološkog stručnjaka Majstorovića, iznosila do minus pedeset stepeni.
S obzirom na hladnoću tih dana, naši preci su, nažalost, pretrpjeli velike štete, a izvjestan broj je i podlegao uslijed hladnoće.
Borci su govorili da je to bila takva zima od koje se i drveće raspucavalo.
Izrazito veliki minus izmjeren je na Igmanu 24. januara 1963. godine, i to čak 42,5 stepeni ispod nule.
A mjerenje je izvršeno s osobama koje su bile poslane na planinu sa ručnim termostatima.
Nasuprot ovom slučaju bilo je i toplih zima. Bašeskija je tako zabilježio da je 1725. godine u periodu zemherija, bilo toliko toplo da su se morali otvarati prozori kako bi se kuće rashladile. Sarajlije su se tada žalile da su se po magazama mahom pokvarile turšije, a oni koji su oskudijevati u materijalnim dobrima su se radovali jer se drva nisu trošila.
Tuneli kroz snijeg
Nekada je u našem gradu znalo biti i mnogo snijega, pa stare Sarajlije pamte da su kopali tunele kroz snijeg da bi stigli do dućana. Možda nas ništa od ovoga ne čudi jer legenda kaže da je znalo biti i gore, te da je nekada davno studen trajala sedam godina i da je ta silna hladnoća s naših prostora otjerala Rimljane.
Bilo je i vakta kada nam je snijega nedostajalo, barem kao dekor, naročito pred otvaranje Olimpijade u Sarajevu, ali on je na radost svih pao, čime je Olimpijada dobila svečanu zimsku atmosferu.
Preci su pricali da su se usred studeni u Sarajevu, u ranim jutarnjim satima palile vatre u kantama, tj. posebnim buradima, i to na određenim mjestima kako bi se promrzle Sarajlije ugrijale, a to je najviše koristilo građanima dok su čekali tramvaj za odlazak na posao.
Od vajkada se stanovnici ove doline nisu mnogo radovali zimi, s obzirom na studen, snijeg i poledicu koja je ograničavala kretanje, mada u isto vrijeme, djeca i omladina su se radovala snježnim aktivnostima.
Danas smo svjedoci da nam zima zbog mnoštva ložišta donosi dodatno zagađenje zraka, koje se zadržava u kotlinama u vidu magle, tzv. smoga, što nije bio slučaj u prošlosti jer u tadašnjoj magli nije bilo zagađenosti, a i vjetrovi su normalno cirkulisali.