Milan Kuzmić: Poezija je ontološki vezana za rodoljublje
Tim povodom ovaj pjesnik, koji je dosad objavio pet knjiga poezije "Tamna svetlost rime" (1998), "Iz anđeoskog gnezda" (2000), "Pehar Sizifove reči" (2009), "Boemska slova" (2015) i "Nebeski vožd" (2022), te knjigu poslovica "Iskre" (2003), o poeziji i rodoljublju govorio je za "Nezavisne novine".
"Pjesnik mora da bude rodoljub, zato što je poezija ontološki vezana za rodoljublje. Dakle, ne može pjesnik da piše o svemiru ili o ljubičicama, a da ga ne boli bol sopstvenog naroda. Jovan Dučić je rekao da je najplemenitija gruda nekog naroda sam taj pjesnik. Rodoljubiva poezija nosi sasvim drugačije značenje i potrebu kroz istoriju nego danas, jer se danas dešavaju narcisoidni pokušaji da se pojedinci dočepaju slave, na osnovu poezije. Za njih Dučić kaže da su pjesnici i rđavi ljudi", kaže Kuzmić. Njegovo mišljenje je da se rodoljubiva poezija u našem vremenu nalazi na samim marginama književnosti.
"Razgovarao sam sa određenim književnicima, a neki od njih su čak dobijali NIN-ovu nagradu, i oni su rekli da se rodoljubiva poezija nalazi na marginama. To je uticaj Zapada u društvu u kojem je novac postao bog. Stvoren je kult novca, a kada je novac u pitanju, tu nema ni emocija, ni rodoljublja, ni morala. Novac sam po sebi ima svoj moral, koji je u potpunoj suprotnosti od žrtve, od rodoljublja itd. Rodoljublje je najviši moralni čin i podrazumijeva žrtvu pojedinca za dobrobit društva i naroda. Ako čovjek teži samo da ostvari sebe kroz finansijske tokove, onda tu nema ni žrtve ni rodoljublja", jasan je Kuzmić.
Milan Kuzmić je govorio i o društvenom angažmanu u poeziji, odnosno o temi socijalne pravde, čega ne manjka u njegovim stihovima.
"Socijalno, nacionalno i duhovno su tri bića koja ne mogu da se razdvoje. Ne može se odvojiti rodoljublje od socijalnog, niti se rodoljublje može odvojiti od duhovnog, niti se socijalno može odvojiti od rodoljublja. To je sve u kompletu uvezano. Svaka pjesma, bez obzira na to koliko ona bila rodoljubiva, nosi određen segment nacionalnog, duhovnog i socijalnog karaktera", ističe Kuzmić.
On dodaje da u ovoj priči ima jedna začkoljica.
"Tamo gdje nema socijalne pravde, rodoljublje je pod velikim pitanjem, jer mi kao narod ipak moramo da osjetimo neku socijalnu pravdu i zaštitništvo od tog svog sunarodnika da bismo bili rodoljubivi. Ako se okrenemo ka zapadnim modelima, gdje je na snazi kapitalistički način ophođenja, onda ništa od rodoljublja. Amerikanci su se prema Indijancima odnosili kao kapitalisti. Englezi su se prema Indijcima odnosili kao kapitalisti, ali nisu prema sopstvenom narodu. Njihov sopstveni narod je imao socijalnu zaštitu i osjećao je socijalnu pravdu. Kod nas socijalna nepravda ugrožava rodoljublje", navodi Kuzmić. Inače, Kuzmić je govorio svoju poeziju i na protestnom okupljanju "Granica postoji" prije nekoliko godina.
"Govorio sam pjesmu o obećavaocima iz 1910. godine, gdje se prikazuje kontekst napada na srpski narod još od Berlinskog kongresa i Benjamina Kalaja. Kroz vremenski ciklus pokazan je jedan kontinuitet napada na srpski narod. Kao srpski pjesnik, ja sam to prikazao i rekao šta se u suštini dešava. Model, sistem i način su uvijek isti, samo što se glumci mijenjaju, a Srbi su uvijek oni koji su napadnuti i koji su žrtve. Zašto i zbog čega, to su sad neke dublje teme, ali srpski narod sam po sebi, posmatrajući sebe i druge, vidi u kakvom se položaju nalazi i kakvi su to napadi", precizirao je Kuzmić. Publicista Ljubomir Kaišarević o Kuzmiću je napisao knjigu pod nazivom "Čelik i stih".
"Ja sam čovjek koji je kroz život promijenio trideset zanimanja, od bankarskog činovnika do tjelohranitelja, galeriste, željezničara, stolara itd. Kako je rekao jedan profesor i vrhunski književni kritičar, moja poezija nosi snagu identičnosti, zato što ona izvire iz života. Šta doživljavam u životu, to i prenosim i pokazujem kroz svoju poeziju. Ljudi se najčešće okreću unutrašnjem doživljaju, ljubavi, emociji itd., ali ja sam najčešće pisao o onom što sam doživio i vidio, o događajima koje sam gledao", ističe Kuzmić. Ovaj pjesnik je i učesnik rata i, kako kaže, kao takav nezadovoljan je načinom na koji je ratni period prikazan u umjetnosti Republike Srpske.
"Kao učenik rata napisao sam pjesmu koja se zove 'Marš na Savu'. Nezadovoljan sam odnosom umjetnika prema stvaranju Republike Srpske. Odnos umjetnika prema stvaranju Republike Srpske možemo nazvati čak i izdajom. Zar je moguće za trideset godina da se snimi samo jedan film koji se zove 'Koridor 92'. Koridor može da bude vazdušni, pomorski, finansijski, ekonomski. Ima raznoraznih koridora, ali da to bude naziv jednog filma? Zašto se taj film ne zove 'Marš na Savu', jer 1914. godine je bio marš na Drinu, a 1992. godine je bio marš na Savu. Kompletan odnos umjetnika prema motivima rodoljubivim ili bilo kojim drugim je uglavnom okrenut prema unutrašnjem svijetu, kao da ne žele da sagledaju situaciju u kojoj žive", zaključio je Kuzmić, kojeg po stihu Alekse Šantića "sve rane roda bole", i s tim u vezi napisao je i pjesmu "Kosovske seobe" u kojoj je, kako tvrdi, sredinom devedesetih godina prošlog vijeka predvidio šta će se desiti sa Kosmetom.