Lea Blau: Emocija prelazi jezičke i kulturne granice

Serija "Osmica" je projekat kojeg smo se uhvatili još dok smo studirali u Banjaluci. Prvu verziju smo snimili potpuno bez budžeta i vrlo brzo shvatili da su tekst i ekipa zaista dobri, iako produkcijski to nije bilo na nivou. Dugo nakon toga smo spominjali "Osmicu" i ja sam se uvijek nadala da će taj projekat zaživjeti, tako da mi je bilo izuzetno drago kada nas je Bojan Kolopić ponovo okupio ljetos.

Rekla je to za "Glas Srpske" glumica Lea Blau komentarišući svoju rolu u seriji "Osmica", čija je zvanična premijera održana krajem prošle godine u Gradišci. Talentovana umjetnica, koja je rođena u Rijeci, studirala glumu u Banjaluci, a trenutno se školuje i radi u Talinu u Estoniji, kaže da njen lik u ovoj seriji predstavlja zanimljiv karakter.

- Moja uloga je lik Lucije, mlade žene koja studira srpski jezik i književnost i koja je jedna od stalnih gostiju lokala "Osmica". Ona je načitana, iskrena i pomalo drska, jedna od onih osoba koje uvijek kažu ono što misle. Uz pisanje, Lucija pronalazi različite načine kako bi se izdržavala, uključujući i pružanje intimnih usluga, što seriji donosi složenost i daje priliku da se dotaknemo tema morala, ekonomije i ženskog iskustva bez osuđivanja - rekla je Blau.

GLAS: Seriju radi mlad autorski tim i bavi se upravo mladom generacijom koja se vrti u zatvorenom krugu, što tuđom, što svojom krivicom. Kako prekinuti tu petlju nedjelovanja?

BLAU: Mislim da nisam prava osoba koja može dati konačan odgovor na to pitanje. Djelimično vjerujem da se svako snalazi kako zna i može i da nije svako stanje pasivnosti zapravo nedjelovanje. Život se mijenja i ljudi se mijenjaju s njim. S druge strane, mislim da je važno da čovjek bar donekle poznaje sebe i ima tu samoanalitičku komponentu, da se pita gdje sam sada, šta želim i koje vrijednosti me vode. Lik Lucije snažno branim, iako mislim da se lično ne bih dovela u tu situaciju. Ali, opet - nikad ne znaš šta život donosi i na šta si spreman dok se ne nađeš u takvoj poziciji. To mi je posebno dragocjeno kod Bojanovog teksta: likovi nisu idealizovani, puni su mana i "neprihvatljivih" navika, ali osjetiš da su to dobri ljudi i da nisu mnogo drugačiji od nas. Ponekad nas razdvajaju vrlo male stvari. Generalno, mislim da nam svima treba više otvorenosti i empatije, nikad ne znamo kroz šta neko prolazi.

GLAS: Ovih dana imaćete i dugo očekivanu premijeru predstave "Kikimora", koja će biti održana u Estoniji. Riječ je o plesno-intimnoj predstavi koja govori o ženskim odnosima unutar porodice.

BLAU:  "Kikimora" je plesna predstava koju sam počela raditi prošle godine, u koprodukciji sa alternativnim pozorištem iz Talina - Kanuti Gildi SAAL. Predstava nije narativnog tipa; više je koreografija i muzičko-scenski performans nego klasična priča, što je i estetika koja mi je najbliža u radu. U trenutku kada sam je počela stvarati već sam nekoliko godina živjela u Estoniji i puno razmišljala o svojim porodičnim odnosima. Kada dugo živite daleko od kuće, sve se nekako promijeni, i pogled na zemlju iz koje dolazite i na ljude koji čine vaš život.

GLAS: Projekat je, ako se ne varamo, inspirisan Vašom porodičnom pričom uobličenom u ples, muziku i "tamnu fantaziju", bez konkretnih likova?

BLAU: Predstava se konkretno bavi odnosima žena u mojoj porodici. Dolazim iz pomalo neobične porodice u kojoj je ženska energija izrazito jaka i nimalo "lagana". U posljednje dvije godine izgubile smo četiri člana porodice, što je u potpunosti promijenilo dinamiku među nama i ogolilo mnoge emocionalne rane koje nosimo moja majka, sestra i ja. Istovremeno, dogodio se i novi život - postala sam tetka jednoj prelijepoj djevojčici. Na neki način, sada i na njoj prepoznajemo dijelove sebe i pokušavamo je zaštititi od onoga što mi međusobno nismo uspjele iscijeliti. Zanimljivo je šta žene jedna od druge nasljeđuju. Moja majka je jednom, nakon što je nona umrla, rekla: "Ne znam više kada sam ja - ja, a kada sam svoja majka." Kao da su se kroz vrijeme njihove uloge ispreplele. To me je duboko dotaklo. Negdje sam pročitala rečenicu: Neke žene sebi rađaju djecu, a neke svoju bol i u tome, koliko god bilo teško, ima neke istine. Ono što jedna žena ne uspije izliječiti u sebi, često naslijedi njena kćerka. Tu postoji neka neraskidiva veza među ženama, dijelom svetost, dijelom prokletstvo. Ta kompleksna dinamika postala je polazna tačka moje predstave, koju sam potom uobličila u ples i muziku.

O samom "liku" ne mogu govoriti jer ne postoji konkretan lik kao u klasičnom pozorišnom komadu. Postoji stilizacija i moguće je okarakterisati figure koje vidite na sceni, ali meni je bilo zanimljivo da se igram granicama kroz pokret: ko je tu kome majka, ko kome sestra, da li se vole, zašto se mrze, na koji način su jedna drugoj rana i da li uopšte možemo biti samo jedna žena.

GLAS: Pomenuli ste da je predstava realizovana u koprodukciji, koja je okupila internacionalnu ekipu umjetnika.

BLAU: Tako je, na predstavi radi zaista izuzetno talentovana međunarodna ekipa. Muziku potpisuje Ben Ozborn iz Berlina, tu je i australijska umjetnica Seren Orošvari, vizuelna umjetnica i scenografkinja Madlen Hirtentroj, kao i modni kolektiv Sorcerer, koji se bavi reciklažom i redizajniranjem odjeće. Dramaturgiju sam razvijala zajedno sa umjetnicom Nele Tidelep iz Talina. Veliku podršku pružio mi je i moj najbolji prijatelj i sjajan pisac Stefan Aleksić, koga sam upoznala na banjalučkoj Akademiji i koji je bio ključan u početnim fazama razvoja ideje. Iskreno sam zahvalna što oko sebe imam takav "drim tim", kao i na činjenici da je cijeli projekat podržan od Estonskog fonda za kulturu, koji mi je omogućio da razvijam svoj rad iako nisam iz njihove zemlje.

GLAS: U Estoniji ste ostvarili veliki broj pozorišnih projekata koji često uključuju plesni performans, što je vremenom postalo Vaš zaštitni znak. Koji projekat Vam je najviše prirastao srcu?

BLAU: To je još jedan "ženski" projekat, predstava "Malleus Maleficarum", čija je autorka moja koleginica, letonska umjetnica Iveta Pole. Projekat je u potpunosti bio sastavljen od žena - svjetlo, muzika, produkcija, glumice - sve je bio isključivo ženski tim. Rad na predstavi bio je potpuno haotičan i nekonvencionalan, ali je krajnji rezultat bio odličan. Na kraju smo 2023. godine osvojile čak dvije glavne pozorišne nagrade u Letoniji - za najbolju predstavu godine i za najbolju vizuelnu umjetnost, za koju je zaslužna Katarina Najburga.

U predstavi je svako donio svoj pogled na to šta znači biti (neposlušna) žena, a zatim smo to stavile u paralelu sa kontekstom vještica. Posebno mi je bilo toplo oko srca što u jednoj sceni sviram violu i pjevam staru hrvatsku pjesmu "Čula jesam da se dragi ženi". Pjevati tako emotivnu pjesmu na svom jeziku pred ljudima usred Baltika, gdje te niko ne razumije, bilo je izuzetno snažno iskustvo. Mnogi su posebno pohvalili tu scenu iako nisu mogli razumjeti ni riječ – to je onaj trenutak kada emocija pređe jezičke i kulturne granice.

GLAS: Ljubav prema scenskom pokretu pokazivali ste još na prvoj godini studija. Kada ste otkrili taj izraz i šta on donosi mladom umjetniku?

BLAU:  Uvijek sam voljela pokret i izraz kroz tijelo. Već na prvoj godini Akademija je kolegu i mene poslala na radionicu koju je organizovao Gete institut u Sarajevu, a koja se bavila fizičkim teatrom. To mi je bilo fantastično iskustvo jer su mi se otvorili novi načini na koje predstava može nastati i funkcionisati. Kao gledalac, volim kada sama stvaram asocijacije gledajući tijela na sceni, bez toga da mi reditelj direktno govori šta se dešava. U tome ima nešto veoma suptilno, lično i gotovo podsvjesno. To pokušavam prenijeti i u svoje radove - stvoriti prostor u kojem pokret i emocija govore sami za sebe.

GLAS: Banjalučki period bio je značajan dio Vašeg života i karijere. Kakve uspomene nosite iz tog vremena?

BLAU: Uvijek kažem da mi je život u Banjaluci, za sada, najdraži period života. Tada sam se osamostaljivala i upoznala veliki broj ljudi koje i danas smatram najbližim prijateljima. I sada, kad god dođem u Banjaluku, odlazim u "Jazavac" i druga pozorišta i ta sjećanja se odmah vrate. Osjetila sam pod svojim nogama svaku scenu u tom gradu i to ću kao scenska umjetnica uvijek nositi sa sobom. Istovremeno, osjetila sam da scena postaje premala. Željela sam više eksperimenata, više hrabrosti, više prostora za alternativnu umjetnost. Zato sam otišla da učim dalje, ali se Banjaluci uvijek vraćam.

GLAS: Jedan od ključnih momenata Vaše karijere bila je monodrama "Pentimento".

BLAU: To je bio moj prvi autorski rad i bila sam potpuno opsjednuta tim procesom. Sve je bilo sa nula budžeta, ali sam prvi put osjetila šta znači stvoriti nešto potpuno svoje. Raditi svoj rad znači i suočiti se sa sobom, i to nikada nije lako. Za tu predstavu sam dala 150 odsto sebe.

GLAS: Igrali ste zapaženu ulogu u seriji "Kosti". Nakon tog uspjeha odlučili ste se za odlazak u Talin.

BLAU:  Ljubav prema pokretu i daljoj edukaciji u tom trenutku je prevagnula. "Kosti" su fenomenalan projekat i veoma sam ponosna na tu ulogu, ali iskustvo u Talinu me je oblikovalo kao umjetnicu.

GLAS: Da li Vam nedostaje nešto sa Balkana?

BLAU: Mi Balkanci smo dosta prilagodljivi i ono što ti vani na kraju nedostaje su ljudi i energija koja je specifična za Balkan. Ja zaista svuda mogu preživjeti i snaći se, ali tek kada sam otišla, shvatila sam koliko sam ja Balkanka, i koliko sam ponosna na to. Estonija mi je donijela mnogo novih stvari, jako mi se sviđa njihov odnos prema kulturi, njihov mirni temperament, ali i ozbiljnost. Volim što vidim da mladi umjetnici u Talinu konzistentno stvaraju svoje radove, i imaju prostor za to. Imaju prostor i da pogriješe, bez da se na njih svali gomila osuda i prekora. Nekako je publika obrazovana da sve dođe pogledati, i da razmišljaju o tome šta gledaju. Osim pozorišne kulture, iznenadilo me koliko je plesna scena živa. Ja nisam ni znala da to može biti tako, jer kod nas to jednostavno nije slučaj. Velika mi je želja vidjeti još plesa na Balkanu.

GLAS: Kako biste ukratko opisali glumu? Šta Vam je dala, a šta uzela?

BLAU: Nije mi ništa uzela. Dala mi je smjernicu i prostor za razvoj. Vjerujem u spajanje tradicionalnih i savremenih formi.

Planovi

GLAS: Kakvi su planovi za naredni period?

BLAU:  Živim na relaciji Talin -Rijeka. U februaru imam premijeru "Kikimore", potom učestvujem u jednom participatornom performansu u Talinu. Voljela bih raditi više u regionu i u budućnosti organizovati radionice i master-klasove iz scenskog pokreta. Vjerujem da teatar može biti mnogo više od onoga na šta smo navikli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.