Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
U mom igranom filmu „Praznik praznine“ čovjek u pedesetim godinama napušta suprugu i porodicu. Njima ostavlja sve, sebi uzima samo knjige. S njima se seli u malu garsonijeru. Dok ih slaže na police novog stana, pronalazi stari notes u koji je godinama zapisivao kome je posuđivao knjige i koje mu nikad nisu vraćene.
Kreće u potragu za ljudima i izgubljenim knjigama. Ne traži bilo kakve knjige – to su ključni romani dvadesetog stoljeća, vrhunci evropske književnosti.
Priča filma potom skreće iz egzistencijalističke drame u krimić evropskog tipa. Ali jednom mi je, dok smo putovali u Pulu, glavni glumac i moj suborac Senad Bašić dao svoje tumačenje naše filmske priče. Reče:
– Knjige su na udaru modernih varvara. Vrlo brzo ćemo ih svi, ne samo naš glavni lik, tražiti kako bismo spasili sebe i svoje duše.
Pa dodao:
– Originali će biti kao suho zlato.
To je bilo uoči korone i pojave AI-ja. I vidim da je moj glumac bio gotovo proročanski u pravu.
Umjetna inteligencija više nije tehnološka igračka. Ona polako postaje novi način na koji ljudi uče, pišu i čitaju. Zato se prvi put ozbiljno postavlja pitanje hoće li ljudi novog doba uopće čitati originalne knjige, onako kako su napisane u dosadašnjoj historiji civilizacije.
Neki hoće. Ali bojim se da će biti manjina.
Većina će čitati ono što im algoritmi ponude – skraćene, prerađene ili stilizirane verzije. Već mogu zamisliti nove bestselere napisane u rukopisu Hemingwaya, Faulknera, Kundere, Coetzeeja, Andrića, Selimovića ili našeg suvremenika Semezdina Mehmedinovića.
Možda umjetna inteligencija može napisati knjigu u stilu Andrića. Ali ne može biti Andrić.
Upravo je Mehmedinović nedavno pokrenuo inicijativu da se knjige Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine vrate u Vijećnicu. Ideja je našla plodno tlo u književnoj i umjetničkoj javnosti.
U Vijećnici je, u noći između 25. i 26. augusta 1992. godine, izgorjelo oko milion i po knjiga, neki kažu i dva miliona. Nestajali su romani, pjesme, rukopisi, novine, naučne studije i dokumenti koje su generacije prije nas brižljivo čuvale. Mnogi od nas su tih dana gledali kako papir u plamenu leti iznad Sarajeva.
Nisu tada gorjele samo knjige. Gorjelo je pamćenje Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Varvari u maskama naših dojučerašnjih komšija nisu zapaljivim granatama gađali samo jednu zgradu. Gađali su sjećanje, kulturu Sarajeva i Bosne.
Dugo je nakon rata trebalo da se Vijećnica obnovi. Sa stranim parama, ne našim. Ponovno je lijepa kao nekada i na meti fotoaparata turista i drugih putnika dobronamjernika.
Knjige se u nju nisu vratile.
Kao da je zgrada obnovljena, a razlog zbog kojeg je spaljena ostao je zaboravljen.
Uselila se vlast i administracija. Danas su tamo političari, službenici, kabineti, kancelarije i protokoli. Ispostavilo se da je važnije gdje će sjediti pobjednici izbora i činovnici nego gdje će biti pohranjeno pamćenje jedne zemlje.
Inicijativu za povratak knjiga podržali su pisci, intelektualci, novinari i brojni građani. Oni koji danas upravljaju gradom šute. Šuti i opozicija, oni koji sebe vide kao njihovu buduću zamjenu. Kao da se više bore za mjesto u Vijećnici nego za smisao Vijećnice.
A tamo je mjesto knjiga.
Prvo, zato što su nekad bile tu.
Drugo, zato što je Vijećnica gorjela upravo zbog njih. Zbog onoga što su predstavljale – znanje, kulturu i identitet jednog društva. Rat u Bosni i Hercegovini devedesetih pokrenut je s idejom da se uništi upravo to – unutarnje biće i identitet ove zemlje. Zato je simbolički važno da se knjige vrate u Vijećnicu. Koliki će to biti dio ukupnog fonda Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine uopće nije presudno. Važno je da su tamo.
I treće, knjige treba vratiti u Vijećnicu zbog budućnosti.
Stiže vrijeme u kojem će umjetna inteligencija biti brža od svakog čovjeka. Upravo zato važno je imati mjesto koje će podsjećati da postoje originali. Knjige koje nije napisao algoritam nego čovjek.
Duboko vjerujem da će najveća vrijednost dvadeset prvog stoljeća biti ono što danas uzimamo zdravo za gotovo – originalna knjiga. Knjiga je temelj kulture jednog naroda i zajednice. Prije nego muzika, slika, zgrada ili film.
Ne radi se ovdje o nostalgiji. Živimo u doba digitalnog varvarizma koje guta i prerađuje sve. I nema velike razlike između onih varvara iz devedesetih i ovih današnjih – lokalnih i globalnih.
U vremenu u kojem će kopije biti beskrajne, original postaje najskuplja valuta kulture.
Original je suho zlato.
(DEPO Portal/ak)
(
