Piše: Semezdin Mehmedinović (Žurnal)
Šta je tvoj problem?”, pita.
“Ja sam još uvijek u dvadesetom stoljeću”, kažem.
“Ti spadaš u vrstu koja je na izmaku”, kaže Sara.
“Ima privlačnosti u tom stanju, to je kao biti nešto drugo od onoga što je ljudsko. Možda sam u teškoj zabludi, ali ja mislim da vidim kroz sve ovo što se dešava, kroz taj vrli novi svijet. A ono što vidim je smrt čovjeka. I taj užasni proces povezujem s kapitalizmom/feudalizmom. Nekoliko desetaka bogatih ljudi na svijetu uzima sudbinu ljudskog roda u svoje ruke. Oni su jednako ludi i zli kao što su bili nacisti. A ti odbijaš izaći iz dvadesetog stoljeća! Stvarno?”
Sve započinjem, a ništa ne završavam. To je zbog bolova u zglobovima. Tijelo je instrument koji donosi ugodu, i donosi bol. Rado bih sada da mislim o vremenima užitka, kad je tijelo imalo svrhu, a s njim i život puni smisao.
Sara je odlučila da se vrijeme popravilo toliko da bi mogla noć provesti na planini, pod zvijezdama, da neće biti oblaka večeras i neće pasti kiša, i da će se svici ukazati, tako da ih satima može snimati. Spremala se, pregledala kamere, prateće objektive i stative, traku s noćnom svjetiljkom, dodatnu odjeću, ako se vrijeme ipak promijeni, i bila je spremna krenuti u prvi sumrak.
Nije mi se išlo, kostobolja je mučna boljka, ali pomisao da će ona noć provesti sama u mrkloj gori uznemirila me je pa sam rekao: “I ja idem s tobom.” Ona se opirala, a moj je odgovor bio jednostavan, ja sam ipak turist, bilo bi dobro da vidim planinu dok sam tu. Njoj su moji stvarni razlozi bili poznati, ta stalna briga za nju, ali je shvatila da bi bilo dobro da vidim planinu koja je njoj toliko bitna.
Dok je kamere i torbu s dodacima unosila u auto, zamolila me je da ostanem napolju, vratila se i rekla da želi da mi otkrije jednu južnjačku tradiciju koja bi mi se mogla dopasti. Tražila je od mene da ostanem u prikolici kamioneta, leđima oslonjen na platformu, i gledam nebo. Poslušno sam ušao, legao na deku koju je prethodno spremila za tu priliku i vrlo niski jastuk od spužve na koji sam spustio potiljak. Auto se polako pokrenuo. Motor bešumno prede. Vozili smo se ravnom cestom i u prvom trenutku osjetio sam naš spori pokret u prostoru. Istovremeno, gledao sam nebo već osuto zvijezdama. Slika iznad mene imala je stabilnu statičnost, i dok smo se pomjerali, ja sam vidio isti prizor zvijezda koje miruju. Za to vrijeme smo se ubrzavali, sve do trenutka kad više nisam osjećao naše kretanje, ležao sam gledajući nepomičnu sliku kosmosa, sasvim odvojen od gravitacije, i u tom trenutku, u stanju najčistije noćne tišine, nisam više osjećao bol. Vozili smo se tako sljedećih četrdesetak minuta prije nego što se Sara zaustavila i pozvala me da uđem u kabinu. Kad sam se namjestio u sjedištu suvozača, osjećao sam potrebu da joj objasnim što sam upravo doživio, a ona me prekinula, rekla je: “Znam.”
Uskoro sam vidio samo farove na cesti, niska stabla borova u promicanju, potom smo skrenuli na uski šumski put i vozili se dobrih sat vremena prije nego što smo stigli na mali parking, po svemu sudeći Sari od ranije već poznat. Zaustavili smo se, ona je polako skupljala stvari, pomogao sam joj s torbom sa stativima. Oko čela je vezala malu svjetiljku koja je obasjavala naš put u šumu. Nije prijatan osjećaj pustoši u mrkloj noći; što smo se više pomjerali, šuma je bivala sve gušća. Brzo se potom ukazalo stotine svitaca koji su obasjali prostor oko nas. Zatim smo stali iznad potoka, Sarina svjetiljka bacila je crvenu svjetlost na brzi pokret vode i šljunak uz njen tok. Potom je u razmaku od tridesetak koraka četiri kamere usmjerila u različitim pravcima. Kad je sve završila, pažljivo se zagledala u objektiv svake kamere i pokrenula ih. Istim putem smo se vratili nazad do auta.
Može li nepreglednost svijeta u kojem trenutno boraviš biti privlačna? Meni je uznemirujuća. Sari po svemu sudeći nije. Zašto mi se čini da se ona u ovoj mrklini svijeta, u stanju neopisive samoće, osjeća prirodno? Odakle to dolazi, kako u tijelu i svijesti moje kćerke postoji nešto što je u potpunoj suprotnosti sa mnom? Želio sam s njom razgovarati o tome, ali sam unaprijed znao da njoj to ne može biti privlačno, uzvratila bi kratkim odgovorom, nekom škrtom rečenicom s uskličnikom na kraju, recimo: Zato što smo različiti!, i tu bi se sve završilo.
Kad smo ušli u auto, ona je skinula svjetiljku s glave. Obratio sam pažnju na njen profil i pitao zašto nikada ne pušta dugu kosu. “Za ovo čime se ja bavim važno je da mi, dok sam za kamerom, ništa ne smeta”, kaže, “uključujući i kosu. Jednom rukom da pridržavam pramen, a drugom da se bavim zahtjevnim rukovanjem kamerom. To je prvo. Drugo, možda važnije, ne želim svojim izgledom podilaziti muškarcima kojima su dužina i izgled ženske kose važni. Muški su prioriteti uvijek okrenuti samo njima. Mene zanimaju muškarci koji potiskuju vlastitu posesivnost, kojima svijet oko njih nije njihov posjed. Muškarac koji voli ženu mora ubiti sebe, zato što mu je važnija od njega, upravo takva kakva jeste.”
Izgovorila je to polako, riječ po riječ, onda se uspravila u svom sjedištu, opustila glavu na ležaju iza sebe i istog trenutka zaspala.
Planinu u koju smo došli teško da ću vidjeti, sjedim i gledam u crncijatu američku noć iza koje se ne vidi ništa, ostao sam bez sagovornika i bol u kostima mi se naglo vratila. Riječi koje je maločas izgovorila, zbog načina na koji je govorila sporo, baš kao da su upućene meni; učinilo mi se da iz nje progovaraju svi prigovori koje je godinama čuvala da mi ih u nekom neobičnom trenutku izgovori. Pa i ova njena lakoća da se u svojoj samoći nosi tako samouvjereno otkrila mi je snagu koja je meni nedostupna. Odjednom su se naše pozicije izmijenile; ja sam dječak koji je gledao oko sebe u noć u kojoj ne nalazi ništa za sebe prihvatljivo, dok mi je Sarina snaga, tako očigledna, sasvim nedostupna.
Minuti su proticali sporo, noć zna biti preduga, mislio sam na videoprojektor u Sarinoj kući i privlačila me pomisao da sam sada tamo i gledam neki film, bilo koji film koji bi mi držao pažnju, mislio sam na poslove koji me čekaju u Sarajevu jednom kad se ponovo vratim tamo. Sve na što sam mogao pomisliti bilo mi je privlačnije od mjesta na kojem upravo boravim, bez pogleda preda mnom. Ako bi se svitac ukazao ispred auta, na trenutak bi vezao pažnju za mjesto na kojem boravim i naše razloge za dolazak ovamo. A onda se sve umirilo, sjedio sam u sjedištu bez misli, želio sam da spavam, ali bez melatonina, a vjerovatno i s njim, moje oči svejedno bi zurile u mrklu prazninu.
Potom sam pogledao u stranu, kroz prozor suvozača, i vidio biće koje me gleda. Samo me staklo prozora od njega dijeli. U prozoru oči i vlažna njuška crnog medvjeda koji gospodari planinom. Ali moj strah, nakon što sam vidio stvorenje koje mirno gleda, pretvorio se u panični napad zbog kojeg se ne usudim pogledati u njegove oči. Na trenutak ne znam šta da radim, okrenem se prema Sari, ona spava, umirena u položaju koji već više od sat vremena nije promijenila. Spustim ruku na njeno rame, onda je drmusam dok se ne probudi, gleda me, kažem joj da imamo problem očima pokazujući na ono što je iza mene. Ona je okomito, na volan ispred sebe, položila glavu da vidi šta se događa. Ništa se kod nje nije promijenilo nakon što je i sama ugledala crnog medvjeda koji stoji i čeka. Potom se uspravila, okrenula volanu ispred sebe, jednom, dvaput, triput, četiri puta zatrubila tako da je zvuk ispunio noć. I čujem medvjeda koji je uzbunjen zvukom potrčao prema šumi, čujem kako se granje lomi ispod nogu životinje i onda je opet nastupila tišina. Sara se, tek probuđena, protegla tako da je svojom desnom rukom prošla kroz moju kosu na potiljku, potom je brzo povukla. Pogledala sat, vratila se u isti položaj, opustila je potiljak na sjedište i uskoro sam čuo kako mirno i ujednačeno diše.
Svijet je ravna ploča, stigao sam do ruba, iza kojeg počinje Ništa. Ova noć predugo traje. Sjedim kostobolan, gledam kroz prozor u crnu, crncijatu američku noć. A onda je jato svitaca izišlo iz šume. Hiljade njih su ispred mene, i njihova svjetlost pada na našu cestu.
(zurnal.info)
