Harun Karčić o ratu na Bliskom istoku: Amerika i Izrael su se precijenili, Turska naredna meta

Izraelski strah od jakih država i američka zabluda

Karčić ističe da ponašanje Izraela u proteklim decenijama jasno ukazuje na njihovu želju za apsolutnim vojnim i političkim primatom na Bliskom istoku, zbog čega sistematski nastoje uništiti svaku susjednu državu koja im predstavlja i najmanju opasnost.

"Izraelcima ne predstavlja prijetnju jedna decentralizovana, fragmentirana država poput Iraka, Libana ili Sirije. Opasnost za njihovu moć predstavljaju isključivo čvrste, centralizovane države sa moćnim vojskama poput Irana, a mnogi izraelski zvaničnici već govore da bi i Turska mogla biti naredna meta", objašnjava Karčić.

On naglašava fascinantnu moć proizraelskog lobija koji je uspio potpuno uvući Sjedinjene Američke Države u ovu priču, iako se čak i unutar američkih konzervativnih krugova javlja sve veći otpor prema ovom ratu. Prema Karčićevim riječima, Amerikanci su se u ovom slučaju ozbiljno precijenili, apsolutno ne očekujući ovakav nivo i vrstu reakcije od Teherana.

"Iran je izuzetno ozbiljna država koja nikada u svojoj historiji nije bila okupirana. Iz grešaka Saddama Husseina u Iraku 2003. godine naučili su da svoju odbranu moraju decentralizovati. Čak i ako se obezglavi centralno vodstvo, njihovi regionalni i provincijski vojni lideri imaju autonomiju da preuzmu stvari u svoje ruke i nastave efikasnu borbu", dodaje analitičar.

Ekonomska cijena rata: Prazne police u Zaljevu i profit za Rusiju

Iranska strategija uzvraćanja udaraca usmjerena je na to da sukob učini ekonomski i psihološki nepodnošljivim za sve aktere. Karčić podsjeća da operativni troškovi američkih nosača aviona iznose između pet i šest miliona dolara dnevno, što predstavlja ogroman teret za američku administraciju. S druge strane, zemlje Perzijskog zaljeva već osjećaju direktne posljedice rata na svojoj koži.

"Vidjeli smo snimke praznih polica u Dubaiju. Ljudi tamo nisu navikli na ovakve poremećaje u svojim 'sigurnim zonama'. Aviosaobraćaj kolabira, a te države u potpunosti ovise o uvozu hrane – od novozelandske govedine do holandskog krompira. Budući da je saobraćaj kroz Hormuški moreuz blokiran i opao za 90 posto, ovi proizvodi ne mogu stići do potrošača", pojašnjava Karčić.

Najveći geopolitički paradoks ovog rata leži u tome ko od njega trenutno najviše profitira. Katar je u potpunosti obustavio proizvodnju plina iz sigurnosnih razloga, a blokada Hormuza primorala je velike ekonomije poput Kine i Indije, koje su 80 posto nafte uvozile s Bliskog istoka, da hitno pronađu alternativu.

"Ta alternativa je sada Rusija. Ovo ide direktno u korist Vladimiru Putinu, čija će država zarađivati enormne sume novca. Cijena nafte već raste i vrlo je moguće da dostigne 200 dolara po barelu", upozorava analitičar.

Homogenizacija Irana i propast plana s Kurdima

Dok zapadni mediji špekulišu o američkom naoružavanju kurdskih pobunjenika u pokušaju svrgavanja iranskog režima iznutra, Karčić taj plan smatra osuđenim na propast. Prema njegovom mišljenju, napadi su proizveli potpuno suprotan efekat od onog koji su Washington i Tel Aviv priželjkivali.

"Iranci su izuzetno ponosan narod sa snažnim nacionalnim sentimentom. Ovi napadi su ih potpuno homogenizovali. Čak i oni elementi društva koji su se nedavno na protestima oštro suprotstavljali islamskoj revoluciji, sada stoje uz vladajuću strukturu jer primarno žele odbraniti suverenitet države od vanjskih neprijatelja", ističe Karčić.

Pokušaj naoružavanja marginalnih kurdskih marksističkih frakcija na sjeverozapadu Irana, Karčić naziva smiješnim potezom, podsjećajući da slični američki eksperimenti iz prošlosti nikada nisu donijeli rezultat.

"Amerikanci i Izraelci su zaboravili da zračni napadi ne dobijaju rat. Za promjenu režima morate poslati kopnene trupe, a u Americi ne postoji apsolutno nikakva politička ni javna podrška za takav potez. Potpuno su precijenili svoje mogućnosti, a drastično potcijenili snagu i reakciju Irana", zaključuje Harun Karčić.