Glumica Nela Mihailović za "Glas Srpske": Pozorište je mjesto slobode

Bilo je jako inspirativno, izazovno, posebno zbog saradnje sa Jugom Đorđevićem, jednim od najtalentovanijih pozorišnih reditelja današnjice. To što je komad pisan pre više od stotinu godina nije uticalo na građenje likova i njihovih karaktera, jer ovo jeste priča o ljudima koji tragaju za ljubavlju i pokušavaju da prežive po svaku cenu, što jeste univerzalna tema. Mi glumci uvek branimo svoje likove, šta god da igramo, jer samo tako možemo uverljivo i organski da ih proživimo.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" glumica Nela Mihailović komentarišući svoju ulogu Olge Ristićke u komadu "Gospođa Olga", koji je u režiji Juga Đorđevića premijerno izveden prošle sedmice u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Diva srpskog glumišta tumači jednu od najpotresnijih uloga u srpskoj dramaturgiji, žene koja je zbog ljubavi pristala da izdržava porodicu bivšeg ljubavnika, kupujući novcem ono što je izgubila zbog slušanja vlastitog srca, a kako ona kaže, bilo je izazovno suočiti se sa jednim takvim likom, koji iako napisan prije 100 godina, ništa nije izgubio na aktuelnosti niti na uvjerljivosti karaktera?

- Za mene je Olga žena koja je samo želela da voli i bude voljena, ali bežeći od porodičnog nasleđa, progonjena sopstvenim mladalačkim grehom zbog kojeg biva izložena osudi licemerne javnosti, ona pokušava da nađe svoje mesto u društvu koristeći svoje najjače oružje, a to je sopstveno telo i svi ženski atributi sa kojima počinje da trguje. Kad jednom Olga istrguje vlastitom ženstvenošću, uplešće se u mrežu satkanu od laži, nemorala, licemerja, pohote, novca, manipulacija, bludi, koja traje 20 godina, iz koje više nema izlaza - rekla je Mihailovićeva.

GLAS: Teme iza blistave fasade uspješnosti i važnosti društvenog statusa glavnih junaka ove drame nisu lake  - od incesta, preko preljube do pohlepe i laži. Koliko je u tom licemjerju teško sačuvati glumački moralni kompas i lične emocije od emocija lika na sceni?

MIHAILOVIĆ: Glumac ima samo jedan instrument na kojem svira, a to je on sam, njegovo telo i pre svega njegovo biće, unutrašnji svet po kojem kopa i istražuje, sagledava najdublje pa i one skrivene delove svoje duše, tražeći inspiraciju za lik. Tako da je u svaki lik koji igram utkan deo mene, pa i u one najmračnije ili tzv. negativce. Svakako glumac posjeduje zanate i mehanizme kojima se brani i lako pravi otklon od lika koji tumači, a gledaocu s druge strane daje iluziju potpune identifikacije.

GLAS: Olga želi svojoj nasljednici sreću i brak koji ona nije imala, ali stara poslovica kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama?

MIHAILOVIĆ: U toj mreži niskih strasti, emotivne manipulacije, trgovine, ucena, poniženja, u kojoj je ogrezao ljubavni trougao, koji čine Novaković, Novakovićka i Olga, obe majke misle da sve ima svoju cenu i da sve može da se kupi novcem. I sve to rade pod izgovorom majčinske ljubavi, a zapravo guraju svoju decu u mulj sopstvenih života, rizikujući da će se u tom mulju ta deca i udaviti. Tako da su i Gidra i Vuka zapravo žrtve izopačene ljubavi svojih roditelja.

GLAS: Sam komad se bavi raspadom srpske građanske porodice početkom 20. vijeka. Danas živimo na početku 21. vijeka, ali raspad, ne samo građanske. već porodice kao civilizacijske zajednice. nikada nije bio strašniji. Novac i nasilje određuju norme i pravila, spoljni društveni, kulturni i seksualni trendovi određuju ljudske odnose. Da li porodica kao osnovna ćelija ljudskog društva može izdržati taj surovi i sve brži pritisak modernog vremena?

MIHAILOVIĆ: Porodica će svakako nestati, ako ovako nastavimo. Samim tim i čovečanstvo ili će čovečanstvo opstati, kao neki tamni, mračni vilajet u kojem je čovek otuđen, usamljen, depresivan, čovek bez emocija, čovek bez ljubavi, bez slobode, znači mrtvo društvo. Zato se svaki pojedinac mora boriti protiv tog sunovrata i u svom mikrosvetu gajiti prave vrednosti i moralne postulate, ogrnuti se ljubavlju. Ili kako se to možda tačnije kaže, svako mora počistiti u svom dvorištu. E onda možda i ima nade za čoveka.

GLAS: Komad tragično i prerano preminulog pjesnika i dramaturga Bojića nije igran u doba nastanka. Prvo igranje je doživio 1979, a potom i brojna druga. I sva su redom dočekana dobrim kritikama. Koliko je to nasljeđe bilo otežavajuća okolnost, a koliko dodatni motiv da bude udahnut novi život u klasik srpskog teatra?

MIHAILOVIĆ: Uvek je uzbudljivo raditi klasik. U praizvođenju gospođu Olgu igrala je Olivera Marković, jedna od najvećih pozorišnih diva srpskog teatra. Gledala sam i somborsku gospođu Olgu pre par godina i tada ju je igrala divna glumica Ivana Jovanović. Utoliko je meni veći izazov da stvorim svoju Olgu. I nije to nasleđe prepreka, naprotiv veća je želja da mi ispričamo priču na svoj način. Da utkamo sopstvene emocije, strasti i novi život u taj komad, naravno obgrljeni trenutkom u kojem živimo i stvaramo.

GLAS: Zanimljiv je i produkcioni bekgraund komada, koprodukcija dva narodna pozorišta, mješovita ekipa. Kako je protekao sam proces priprema sa Jugom i ostatkom ekipe i kakva su očekivanja od banjalučke premijere? Vi ovdje nominalno jeste gost, ali sa druge strane mnogo puta ste bili u Banjaluci. Prije neku godinu sa "Urnebesnom tragedijom", da pomenemo i najsvježije gostovanje.

MIHAILOVIĆ: Narodno pozorište Republike Srpske osećam kao svoju kuću. Ovo je u stvari druga koprodukcija koju radim, znači Narodno pozorište Beograda i Narodno pozorište Republike Srpske. Gostoprimstvo koje ovde osećam je zarazno i uvek iznova želim da se vratim. Želja i potreba svakog pojedinca u tom pozorištu da kroz sopstveni doprinos predstava bude najbolja moguća je dragocenost koja se danas retko viđa u pozorištima i zato je i naglašavam. Veoma poštujem i cenim direktoricu pozorišta Dijanu Grbić, koja svojom upornošću, velikim entuzijazmom i ljubavlju prema pozorištu uspeva da stvori takvu atmosferu.

GLAS: U međuvremenu kao narodu urnebesnosti nam nije manjkalo, ali nažalost ni tragedije. Prelilo se sve to u srpski teatar. Smije li pozorište, kao refleksija društva, zatvoriti oči pred onim što se dešava oko njega?

MIHAILOVIĆ: Naravno da ne sme. Pozorište mora biti živo. Ono je mesto slobodne reči, dijaloga, razmene između umetnika i publike. Mesto provokacije. Tu se postavljaju pitanja, ponekad se daje neki odgovor. Tu se kritikuje, ukazuje i na prave vrednosti. Pozorište je jednom reči mesto slobode za kojom svi čeznemo.

GLAS: Jedno ste od najpoznatijih, pa i najnagrađivanijih lica srpskog teatra, sa brojim ulogama u klasicima naše dramaturgije od Kovačevića do Simovića, ali sa druge strane ostvarili ste čitav niz uloga u serijama i filmovima, koji Vam je dao status glumice iz naroda. Koliko je teško održavati u suživotu ta dva, na prvu ruku, različita pola glumačkog poziva ili je za to prosto neophodna ravnoteža za umjetnika?

MIHAILOVIĆ: Mi glumci na ovim našim prostorima na fakultetu se školujemo pre svega za pozorišne glumce. Utoliko je veći izazov za svakog glumca osvojiti prostor kadra i na filmu ili na televiziji. Nije to teško uskladiti kad dobijete priliku. Ostvariti se i u pozorištu i na filmu i na televizije je svakako privilegija. Najteže je iščekivanje da te neko izabere i to je možda i najteži segment našeg posla, jer šta god da si uradio, kakav god uspeh postigao, stalno iznova čekamo poziv. E za to treba strpljenja i vere u sebe i to je najvažnije za glumca.

GLAS: Kada smo kod pozorišta i kinematografije, kakvi su Vam još planovi osim "Gospođe Olge" i gdje Vas još možemo očekivati u narednom periodu?

MIHAILOVIĆ: Snimila sam film "Sportsko srce" takođe radila televizijsku seriju "Izbor", tako da, u iščekivanju tih premijera, malo ću se i odmoriti

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.