Gimnazijalka Iva Tepavčević osvojila drugu nagradu na literarnom konkursu o Jasenovcu

Učenik drugog razreda Gimnazije „Jovan Dučić“ Iva Tepavčević osvojila je drugu nagradu sa radom „Iza mene život, preda mnom ništa“ na literarnom konkursu organizovanom povodom sjećanja na nevino stradale žrtve koncentracionog logora Jasenovac – Donja Gradina, u konkurenciji svih srednjih škola u Republici Srpskoj. 

Ivin mentor je profesori srpskog jezika i književnosti Jelena Mandrapa.

Iz Gimnazije „Jovan Dučić“ su istakli da je Iva svojim uspjehom nastavila svijetlu tradiciju škole, pokazujući da mladi naraštaji znaju da prepoznaju važnost pamćenja, njegovanja istorijske svijesti i očuvanja uspomene na one koji nikada ne smiju biti zaboravljeni. 

Dodjela nagrada biće upriličena 19. aprila, u spomen-području Donja Gradina, na centralnom obilježavanju dana sjećanja na žrtve genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH. 

Organizator konkursa po devetnaesti put je Javna ustanova „Spomen područje – Donja Gradina“ u saradnji sa Republičkim pedagoškim zavodom Republike Srpske.

IZA MENE ŽIVOT, PREDA MNOM NIŠTA...

Nije to magla. Izgleda kao da jeste, stvori se odjednom kao kod kuće, u Vrbniku, pod jesen ili u rano proljeće. Naiđe teška i gusta, poput vune s babine preslice, ali ova je drugačija. Sva je jednaka i bez pramenova. Ima miris kao kad smo zapalili točkove s kola ujaka Toma, onih što ih je dovezao brodom iz Amerike, a još miriše i kao kad smo, mi djeca, pekli zeca u šumi. Majka je zbog toga otjerala Radojicu i mene bez večere na počinak. Kaže da smo mogli zapaliti čitav Rajov gaj, takva je suša bila. Radojica kaže da je ova magla iz zgrade gdje prvo odvedu onu djecu koja idu kući. Kaže da oni uopšte nisu otišli kući, nego da su ih stražari zapalili kao drva! Ja mu ne vjerujem, zato što se to ne radi ljudima, a naročito ne djeci. A i nisam vidjela Radojicu od kad su ga za noge odvukli iz majdana, jer nije htio više da sitni kamen.

Ovdje smo dvije godine. Tako kažu stražarke, kad su dobre volje. Meni se čini mnogo duže, kao da sam manje živjela kući, nego ovdje. Kažu i da se ovo mjesto zove Jasenovac. Tri dana i tri noći smo ovamo išli konjskom zapregom. Ne bih znala na koju stranu je Vrbnik, sve i da me puste da idem, toliko smo daleko. Meni se i Knin činio daleko, samo sam jednom bila. U ovom Jasenovcu ima djece više nego ovaca u Vrbniku i svim selima uokolo. Svi mi djeca iz sela smo ovdje došli. One sitnije su odmah odvojili i rekli da će da ih pošalju kući i više ih nismo vidjeli. Nas krupniju djecu su doveli u ove barake. Radojicu su poslali u mušku baraku, iako smo Jaglika i ja plakale i molile da nas ne razdvajaju.

Svaki dan nam je isti. Svako jutro se za mraka budimo. Odmah nas vode u polje da kopamo, žanjemo ili plastimo. Nekad i u majdan da sitnimo kamen. Poslije toga idemo na prevaspitavanje, tako to zovu. Tamo nas uče kako da se pravilno krstimo i da se mi sad zovemo Hrvati. More nas žeđ i glad. Kotulu sam svezala preko prsta da mi ne spada, sve kosti mi se vide, a i neki zubi su mi ispali. Jaglika i Radojica su još više propali, a njih i tuku više. Naročito korbačem tuče gospođica Nada. Traži da je zovemo gospođica, a u stvari je čobanica iz Siska. Tako su mi rekli, a ja ni ne znam gdje je to mjesto.

Onda mi je bilo devet godina, kada mi je prestao život. Sjećam se, žnjeli smo raž, kad su banuli u selo. Vojska u crnom, njih dvadeset. Došli su, kažu, da naprave novu ustašku vlast. Kao da je onoj prošloj vlasti nešto nedostajalo. Niko se nije bunio protiv te nove vlasti, svi su ćutali i radili šta im se kaže. Ali, ipak, jedno jutro se začula vriska u selu. Ni poustajali nismo kada uđoše u avliju. Smaknuše ćaću odmah pred vratima, pa majku kad je iz kuće potrčala prema njemu. Vrištali smo, od vriske ništa čula nisam i ne pamtim
ništa osim vriske tog jutra. I majke i ćaće pred kućom kako iz njih ističe život. Ne sjećam se ni kad su nas potrpali u zapregu, ni kako smo došli ovdje. Radojica kaže da smo tri dana i tri noći kukali na tim kolima, da su nas udarali, da smo zamalo pokrepali od žeđi. Ne znam što i nas ne smaknuše kao majku i ćaću, kuda ćemo nas troje kad njih nema.

Duge dvije godine muka i gladi. Suze smo sve istočili. Ne plačemo više ni kad neko od djece toliko zaslabi pa ga odvedu u zgradu odakle šalju kući. Ne plačemo ni kad nas gospođica Nada udara korbačem. Bolje i to nego stražar Ante. On ne bije korbačem, nego udara nogama. Ne znam šta smo toliko krivi? Gdje smo pogriješili i zašto nas kažnjavaju?

Teško mi je kad se sjetim kuće, Rajovog gaja, proplanka podno štale i majčinih pofezni. Ćaća bi je grdio što ih posipa šećerom pa ga troši, ali i on je volio slatke. Kad oči zatvorim, kao da vidim Radojicu kako ga majka oprema za školu. Ili kako Jaglika plete čarape, a majka je uči. I ćaću kako vabi ovce s brda, a one trče slobodne kao ptice.

Godine dvije i još neki mjesec. Iza mene je bio život, ispred mene nema ništa. Od umora padam na koljena, ali ne volim da spavam. Onda sanjam majku, a u snu joj pričam kako sam sanjala da su pobili nju i ćaću i kako sam srećna što je to bio samo san. I kad mi je najljepše onda se probudim i vidim gdje sam, pa mi bude još teže. Ne volim da spavam jer sam gladna, a kad se probudim još sam gladnija. Noću samo ležim i slušam Jagliku kako diše. Držim je za ruku da i bez nje ne ostanem, to mi je jedini strah. Ako odemo - da idemo zajedno, druge želje nemam. Iza mene život, preda mnom ništa...