Bošnjački radikali listom za Iran, srpski i hrvatski za Izrael i Ameriku
Službenog stajališta BiH o ratu na Bliskom istoku, očekivano, nema. Svaka od tri nacionalne strane zauzima solističke pozicije.
Od državnih dužnosnika zabilježeno je tek, da se ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković čuo telefonom s “prijateljima” iz Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirate, Bahreina, Saudijske Arabije.
S obzirom da je Predsjedništvo države “šapa” vanjskoj politici, a šuti o svemu kao mumija, za pretpostaviti je da je Konaković kolegama napadnutih zemalja prenio izraze osobnog razumijevanja i žaljenja zbog žrtava i raketnog razaranja.
Upadljivo i zabrinjavajuće je da se naš državni vrh još nije konzultirao s čelnicima Europske unije, barem to nije nigdje objavljeno, kako bi razjasnio stanje i poziciju, tim prije što se Europa za sada drži po strani, neutralno, što nama kao zagovornicima europskih integracijama svakako valjda odgovara. Na vezi su, nažalost, neke druge svjetske prijestolnice.
Društvene mreže gore
Ništa nema čudno niti neuobičajeno što država BiH nema jasan odnos spram rata na Bliskom istoku, jer naše pocijepano društvo niti u prošlosti u brojnim kriznim situacijama nije zauzimalo usuglašena stajališta.
Ipak, reakcije naroda u BiH mnogo toga otkrivaju. Društvene mreže gore, na sve strane pršti od svakojakih komentara, najviše je morbidnih, vrlo malo pametnih i miroljubivih.
Neshvatljivo, ljudi, koji su do jučer bili sudionici stravičnih ratnih zbivanja i zločina, gordi su zagovornici ubijanja i širenja mržnje. Primjetno je kako su se radikali na sve tri strane razvrstali u navijačke horde. Bošnjački klero-nacionalisti su najbučniji, listom podržavaju Iran. Gaje potajnu nadu da će režim u Teheranu preživjeti “cionističku” najezdu i odnekuda iskopati neko misteriozno ubojito, rusko ili kinesko, oružje da unakazi državu Izrael i izmasakrira agresorke armade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa.
Malu dozu gorčine i zadrške u gromoglasnoj potpori Iranu kod radikalnih bošnjačkih navijačkih skupina polučili su napadi na okolne islamske arapske zemlje.
Iako se ne krije stanovito razumijevanje, jer su u njima stacionirane neprijateljske, kršćanske snage ipak se žale omiljene bošnjačke destinacije poput Dubaija, Abu Dabija ili Dohe. Uostalom i turski “veliki brat” Tayyip Erdogan je uz decidnu osudu američko-izraelskog napada na Iran, prozvao i Teheran zbog napada na sunitske, arapske, zemlje.
Domaći radikali
U neku ruku sarajevska bošnjačka politika službeno slijedi Erdogana, s razlikom da ne smije izravno osuditi Ameriku za agresiju na prijateljsku islamsku republiku.
Radikalne separatističke pristaše Milorada Dodika iz petnih žila i “preko razglasa”, navijaju za osovinu Izrael - Amerika i priželjkuju slom islamističkog režima u Teheranu. Oni više urlaju da napakoste Bošnjacima i našem domaćem 'Teheranu', kako Dodik vulgarno zna osloviti Sarajevo, nego što stvarno u stomaku obožavaju Ameriku, pa i Izrael.
Hrvati po običaju mudruju, “mrze” Iran, jer desetljećima podržava radikalne islamiste u BiH, a s druge strane ne gaje hrvatski radikali pretjerane empatije niti prema Židovima, a niti prema Amerikancima.
Ipak se po društvenim mrežama podrugljivo naslađuju sarajevskim šibicarima i “hamasovcima” zbog likvidacija vjerskog poglavara Hamneija i navija za američko-Izraelsku agresiju.
Dragan Čović i njegove pristaše službeno osluškuju poruke iz Zagreba, a koje su apsolutno na tragu pozicije EU-a. Stožernik se nije javno sastao s prijateljem Amirom Gross Kabirijem.
Raslojeni po vjerskoj crti
Generalno, narodi u BiH, pa zasigurno i sami vrh države i politike u BiH, su raslojeni dominantno po vjerskoj crti i to je ta posebno tragična dimenzija, s tim da se prefrigane nacionalne poglavice i politički čelnici suzdržavaju od iznošenja iskrenih stavova u javnosti.
Čak se i Fahrudin Radončić, neskriveni “amerofil” zbog linča bošnjačkih klero-nacionalista, mora skrivati iza svojih kolumnista u osobnom medijskom carstvu, kako bi raskrinkao iščašenu ostrašćenost Sarajeva i licemjernu, fanatičnu, potporu islamističkom režimu u Teheranu.
-Zanimljivo je da nijedan od tih moralnih puritanaca nikada nije emigrirao u Teheran. Niti planira. Ne traže vizu za Kom, nego za Berlin. Ne konkuriraju za posao u Isfahanu, nego u Beču. Ne šalju djecu na studij u Teheran, nego u Ljubljanu ili Minhen. Taj “pokvareni Zapad” im je i dalje destinacija, ali nekako ga mrze. Stomak im nekako drugačije razmišlja od mozga koji svakako ne razmišlja, a oni uvijek poslušaju stomak, prokazuje licemjerstvo sarajevskih “amerofoba” Radončićeva novinarska perjanica.
Kada se sve sumira, s jedne strane je i bolje da Željko Komšića, Denis Bećirović, Željka Cvijanović, pa onda i Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović, šute.
Ništa vjerojatno pametno ne bi imali kazati. Makar, s druge strane, opasniji su kada svoje signale i huškačke poruke spuštaju tajnim kanalima do stranačkih utvrda što onda isprovocira eksploziju mržnje i nacionalističku navijačku sluđenost.
S. Ž.