Bio je Mihajlovićeva desna ruka i sve vidio: "Eto'o i dvije supruge, a Siniša je Ljajića gađao..."
De Leo je čak deset godina radio uz Mihajlovića u Italiji, a najveći trag ostavili su zajedno u Bologni, gdje je obavljao ulogu pomoćnog trenera i bio zadužen za taktičku pripremu i analizu protivnika.
U trenucima kada se Mihajlović borio s leukemijom, upravo je De Leo često vodio ekipu s klupe, što dovoljno govori o povjerenju koje je uživao.
Njegov trenerski put počeo je skromno.
"U Cava de Tirreniju, u sportskom centru srednje škole Marco Galdi. Trenirao sam atletsku ekipu i studirao pravo. Bilo je to 2001. godine. Prijatelj me zamolio da treniram djecu u školi i tu je sve počelo", prisjetio se De Leo.
Veza s Mihajlovićem razvijala se postepeno.
"Već 2008. sam radio za njegov stručni štab, slao izvještaje, ali nismo direktno komunicirali. Zanimljivo, još 1998. sam se fotografisao s njim u Lazijevom kampu. Godinama kasnije, 2012., dobio sam priliku da ga upoznam i tada je sve krenulo", rekao je.
Prvi susret pamti do detalja.
"Došao sam s računarom u ruci, sramežljiv, izgledao sam kao računovođa. On je bio opušten, u japankama i kratkim hlačama, ležao na kauču i rekao mi da budem miran. Te godine, kada je postao selektor Srbije, pozvao me da mu se pridružim. Tada sam postao njegova desna ruka."
Tokom karijere radio je s brojnim poznatim igračima, ali posebno izdvaja neke.
"Belotti i Ljajić u Torinu, De Silvestri i Orsolini u Bologni, Soriano, Okaka... O svakom bih mogao napisati knjigu punu priča i smijeha."
Otkrio je i zanimljive anegdote iz svlačionice.
"Na jednoj video analizi Adem Ljajić je zadrijemao, a Siniša je bacio daljinski prema njemu. Uspio ga je izbjeći", kroz osmijeh se prisjetio.
Saradnja sa Samuelom Eto'om u Interu također je ostavila upečatljiv trag.
"Eto'o je svaki dan dolazio drugim automobilom i znao bi pobjeći s treninga. Jednom je Siniši predstavio jednu ženu kao suprugu, a nekoliko dana kasnije drugu, također kao suprugu", ispričao je.
Posebno emotivan bio je trenutak kada su saznali za Mihajlovićevu bolest.
"Rečeno nam je tokom priprema. U početku smo mislili da je riječ o temperaturi, ali onda nam je sve rekao putem video poziva. Srce mi se slomilo."
Ipak, Mihajlović je ostao isti - borac.
"Iz bolnice bi se naginjao kroz prozor i kritikovao ekipu nakon pobjeda ako nije bio zadovoljan igrom. Takav je bio."
Posljednja slika koju pamti posebno je emotivna.
"Nakon utakmice protiv Spezije, kada su mu navijači odali počast. Stao sam iza njega da primi aplauz. Usporio je, zahvalio mi se i bio vidno dirnut."
Za kraj, De Leo je poslao snažnu poruku.
"Reći ću svojoj kćeri da je Siniša otišao kao pobjednik, a ne kao gubitnik. Naučio nas je da krhkost nije slabost, već vrijednost."
