Bosna i Hercegovina je još jednom pokazala da najveća prepreka njenom evropskom putu nisu ni zahtijevi za zakonima, ni procedurama, ni Brisel - nego ona sama.
Novac iz Plana rasta Evropske unije već je formalno odobren, ali i dalje stoji van domašaja institucija, jer se domaći politički akteri ne mogu dogovoriti ni oko elementarnog, gotovo tehničkog pitanja: ko će biti koordinator.
U normalnim državama to bi bila fusnota u zapisniku. U Bosni i Hercegovini to je razlog za blokadu desetina miliona eura i poruka da je politički interes važniji od javnog. I dok se javnost zabavlja terminima poput „Reformske agende“ i „evropskih obaveza“, suština je brutalno jednostavna: stranke se spore oko kontrole, a ne oko reformi.
SNSD insistira na imenovanju „svog“ čovjeka, Trojka to odbija, HDZ BiH taktizira i čeka rasplet. Rezultat je institucionalna paraliza, u kojoj niko formalno nije kriv, a država realno gubi. To nije nesporazum, to je sistem. Sistem u kojem se evropski fondovi ne doživljavaju kao razvojna šansa, nego kao još jedan resurs za političko pozicioniranje.
Posebno zabrinjava činjenica da je riječ tek o početnoj tranši, koja čak nije uslovljena provođenjem reformi. Ako vlasti nisu u stanju da se dogovore oko prve stepenice, kakve su realne šanse da ispune desetine precizno definisanih reformskih obaveza koje slijede? Odgovor je neugodan, ali očigledan.
Bosna i Hercegovina je već kažnjena smanjenjem sredstava zbog ranijih opstrukcija. Sljedeći korak mogao bi biti potpuni gubitak kredibiliteta. Ne zato što Evropa traži previše, nego zato što domaća politika nudi premalo - odgovornosti, racionalnosti i elementarne svijesti da se država ne vodi po stranačkom ključu.
Ako se Plan rasta završi bez rasta, to neće biti evropski neuspjeh. To će biti domaća, svjesna odluka.