ŽIVJELA JE U MUZEJU OD 1962. GODINE: Vasilija Jamakosmanović je imala potpuno drugačiju verziju priče

Aktuelni spor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine s porodicom nekadašnjeg domara ima i drugu stranu. Arhivski intervju s Vasilijom Jamakosmanović otkriva kako je porodica objašnjavala svoj višedecenijski boravak u prostorijama Muzeja i na čemu zasniva tvrdnju o stanarskom pravu.

Muzej iznio teške optužbe

Povod za ponovno otvaranje ovog pitanja bili su snimci pečenja praseta u Botaničkom vrtu. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine potom je saopćio da porodica nekadašnjeg domara živi u njegovoj zgradi te ustvrdio da je stan dobila „na diskutabilan način“, da koristi dio vrta i izaziva incidente.

Iz Muzeja su naveli da s porodicom vode više pravnih sporova te pozvali inspekcije, policijske agencije i institucije za zaštitu kulturnog nasljeđa da reagiraju. Od nadležnih u Kantonu Sarajevo i Općini Centar zatražili su da porodici pronađu drugi smještaj.

Međutim, ranije objavljen intervju pokazuje da porodica Jamakosmanović na potpuno drugačiji način opisuje okolnosti pod kojima je uselila u Muzej i nastavila koristiti stan.

Vasilija iznijela drugu verziju

U intervjuu koji je novinar Edib Kadić objavio u magazinu Stav, Vasilija Jamakosmanović, udovica nekadašnjeg domara Mustafe Jamakosmanovića, ispričala je da su se u Muzej doselili 1962. godine. Prema njenim riječima, boravak u tom prostoru bio je uvjet da njen suprug radi kao nadzornik muzejskih zgrada.

„Muzej ne dade, jer ako će raditi u Muzeju, mora onda tu i stanovati, to je bio uvjet“, ispričala je Jamakosmanović, navodeći da je njen suprug održavao električne i vodovodne instalacije te obavljao stolarske i bravarske poslove.

Tvrdila je i da je porodica vlastitim novcem uredila prostor koji prvobitno nije bio osposobljen za stanovanje. Prema njenoj verziji, imala je priliku dobiti stan preko Doma zdravlja, ali Muzej nije želio ustupiti bodove njenog supruga jer je njegovo stanovanje u instituciji bilo povezano s radnim mjestom.

Jamakosmanović je navela da porodica posjeduje dokumente na osnovu kojih polaže stanarsko pravo.

„Muzej je dužan da nama osigura stan, tako je u rješenjima, tako je i u ugovoru“, kazala je. Tvrdila je da porodica može napustiti prostor tek nakon što dobije odgovarajuću zamjenu.

U intervjuu je govorila i o ratnim godinama koje je porodica provela u Muzeju. Navela je da je izbacivala zapaljive projektile koji su ulijetali kroz prozore te da je učestvovala u gašenju vatre kada su pogođene muzejske vitrine.

Tvrdila je i da je njen suprug pretrpio fizičko nasilje pokušavajući spriječiti odnošenje eksponata. Te navode iz arhivskog intervjua nije moguće povezati s aktuelnim pravnim postupcima bez uvida u sudsku dokumentaciju i odgovor druge strane.

Jamakosmanović je govorila i o maloj bašti koju je porodica obrađivala. Navela je da je njen suprug godinama održavao taj prostor, dok je ona zasadila ruže koje su, u vrijeme nastanka intervjua, bile stare približno pola stoljeća.

Arhivski intervju magazina Stav nije nastao kao odgovor na posljednje saopćenje Zemaljskog muzeja. Ipak, on pokazuje da iza aktuelnog sukoba postoji višedecenijski stambeni i pravni spor o kojem Muzej i porodica nekadašnjeg domara iznose suprotstavljene tvrdnje.