Sa ponosom i sa tremom, u isto vrijeme pristupam trećem postavljanju ovog Sterijinog klasika na scenu banjalučkog teatra. Posao reditelja je uvijek odgovoran: radite sa glumcima koji na sceni iznose sebe, sa publikom koja vam poklanja jedno veče. Pored toga radite pisca za koga se odavno zna da je genijalan, i za publiku koja misli da komad već zna.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" Željko Đukić profesor i pozorišni reditelj povodom predstave "Pokondirena tikva" po tekstu Jovana Sterije Popovića koja će u njegovoj režiji biti premijerno izvedena u nedjelju, 18. oktobra sa početkom u 20 časova na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ovo je treće postavljanje ovog Sterijinog klasika na scenu nacionalnog teatra (prvi put je izveden 1948. godine, a drugi put 1975. godine) kojim će svečano biti otvorena 97. sezona NPRS i obilježen Dan pozorišta, a Đukić ističe da je glavni cilj postavljanja klasika otkriti nešto novo u dobro poznatom tekstu
- "Pokondirenu tikvu" svi znamo iz škole, kao lektiru i kao poslovicu. U tome je zamka: da se ne odigra ono što svi unaprijed očekuju, kliše o smiješnoj pomodarki. Cilj postavljanja klasika i jeste da se u starom tekstu otkrije nešto novo, da se prepoznaju univerzalni obrasci, u kojima se ogleda trenutak u kome pravimo predstavu.
"Tikva" je, kad se pažljivo čita, izuzetno sofisticiran i težak tekst. Prvo zbog jezika. Svaki lik govori posebnim jezikom: Fema nakaradnim francusko-njemačkim, Ružičić slavenosrpskim, Mitar zanatlijskim, Sara jezikom salona u koji nikad nije istinski ušla. To je prava mala Vavilonska kula: niko nikoga zapravo ne razumije. Drugo, zbog strukture. "Pokondirena tikva" je složena partitura sa naročitim ritmom i tempom, tako da podsjeća na muzički komad. I treće, režija "Tikve" traži preciznu orkestraciju svega: glume, kostima, muzike, svjetla, prostora...
GLAS: Lik Feme je kroz decenije postao sinonim za snobizam i pomodarstvo. Da li smatrate da je Femina tragedija u tome što ona prezire svoj stalež i svoju prošlost, ili u tome što ne prepoznaje naličje tog "višeg svijeta" kome toliko želi da pripada?
ĐUKIĆ: Femu ne možemo posmatrati izolovano od njenog okruženja i sila koje na nju djeluju. Ona ne postoji "po sebi". Njen karakter je rezultat komplikovanih odnosa sa pokojnim mužem, bratom, ćerkom, slugama, komšilukom. Cijeli život je gazila kože pored muža opančara. Kad on umre, ona prvi put prepoznaje slobodu i poželi da pobjegne od osrednjosti svakodnevice i od zatvora u koji žele da je stave oni koji vjeruju da su baš oni nosioci zdravog razuma i svenarodne pameti. Fema žudi za nečim uzvišenim, nečim što postoji samo u bajkama. I u pozorištu.
Druga strana je jednako zanimljiva. Fema zaista, modernim rječnikom rečeno, "nekritički zagovara zapadne vrijednosti": pokondirena je. Nasuprot njoj je brat Mitar, koji se ponosi narodnom mudrošću i tradicijom (ponosno pamti u čemu mu je baba sahranjena), a u suštini mu je najvažniji novac i klan čiji želi da bude jedini i neprikosnoveni vođa. Zvuči poznato?
GLAS: U centru dramskog sukoba je Femin odnos prema ćerki Evici i okolini. Koliko ova predstava progovara o tome kako roditeljske ambicije i lični kompleksi mogu da postanu teret za mlade generacije?
ĐUKIĆ: I roditeljski odnos je samo odraz sveopštih odnosa u okruženju u kojem se događa "Pokondirena tikva". Ako pogledate konstelaciju likova, vidjećete da porodica nije ni tema ni središte radnje. Središte je opančarski klan pokojnog Feminog muža i njegovo nasleđe, za koje se bori Femin brat Mitar. Evica se nalazi imeđu dvije vatre: između majke, koja hoće da je „od azbuke reparira" u damu, i ujaka, koji joj bira mladoženju po mjeri novca i ugleda. Mladi kod Sterije nisu samo žrtve. Oni brzo uče pravila života odraslih. Čini mi se da u toj klanovskoj logici Sterija vidi mlade koji ponavljaju greške roditelja i tako u krug dvjesta godina.
GLAS: Dramaturg Adam Ranđelović ističe da se u Sterijiom tekstu mogu čuti i glasovi Čehova, Beketa i Brehta. Na koji način ste kroz rediteljski postupak istraživali te modernističke slojeve teksta?
