Tužno je bilo gledati velike srbende i patriote kako se ponašaju ponizno pred Plenkovićem i njegovom svitom
I dok se građanima Bosna i Hercegovina skeniraju zjenice i otisci na ulasku u Hrvatsku i Evropsku Uniju, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković ušao je u BiH i Republiku Srpsku preko prelaza kod Gradiške koji nije u funkciji, pokazujući tako ne samo neku nadmoć nad nama, da mu se sve može, već i krajnje nepoštovanje domaćina.
Tužno je bilo gledati velike srbende i patriote Milorada Dodika i Draška Stanivukovića, kako se ponašaju snishodljivo na svakom koraku, osmjehuju, trčkaraju i oblijeću oko Plenkovića i Čovića, sretni što su im dragi gosti i šefovi došli u Banjaluku.
„Tu smo za vas“ poručio je Plenkoviću veoma snishodljivo mlađani gradonačelnik Banjaluke i lider Pokreta za vlast Draško Stanivuković, koji je bio toliko brz u probijanju i trčkaranju za Plenkovićem da je potisnuo čak i njegove tjelohranitelje, da bi bio prvi do hrvatskog premijera..., pa Dodik, Čović, Borjana Krišto, članovi hrvatske delegacije.
Treba biti dobar domaćin, ali treba sačuvati bar minimum nacionalnog dostojanstva i veoma je tužno gledati kako Dodik, Minić, Stanivuković i svita pokušavaju da se na svakom koraku i osmjehu dodvore Plenkoviću, koji ih je gledao sa prezirom, jer potezi njegove Vlade prema Srbima u Hrvatskoj, koji su od konstituvnog naroda ostali samo u tragovima, a sporni zakonu od imovini, rušenje ćiriličnih spomenika do blagih reakcija i sramnog odnosa prema ustaškim pozdravima, napadima na Srbe i prekidima kulturnih događaja, do postavljanja odlagalište na samj granicu u Baniji pokazuju odnos prema nama Srbima ali i Bosni i Hercegovini.
Jedan od utisaka svakako je pogled Dragana Čovića upućen Dodiku, gledao ga je sa divljenjem kao da se iznenada pre njim pojavila pojavila Monika Beluči, u svom govoru pozdravio ga kao predsjednika, šaljući poruku naglašavajući koliko su veze između njih bliske i neraskidive.
Jedno od poniženja i grubih propusta svakako su ovali sa mesom i sirom, mrsna trpeza servirana pred Dodika, Minića i Stanivukovića, jer iz poštovanja i obzira njihovi domaćini, biskupi i fratri, trebali su poslužiti nešto posno, jer je vrijeme Božićnog posta, bez obzira da li poste ili ne, jer je to znak poštovanja i dobrodošlica i siguran sam da ne bi napravili sličan gaf i poslužili alkohol i svinjetinu da su im u goste došli neki bogati Arapi.
Dolazak Plenkovića i Čovića bio je dobra prilika da posle duže vremena, jer je u toku akcija skrivanja tragova, skupa vidimo nasmijane u srećne Dodika i Stanivukovića, igrače po volji i ukusu Zagreba, kako se takmiče ko će svojim gazdama ostaviti bolji dojam i utisak, očarati, iskazati poslušnost te onda očekivati i dobiti veću podršku uoči izbora i posle njih kad krenu izborne kombinacije sa Draganom Čovićem i HDZ BIH.
Imajući u vidu šta su ustaše uradile na Kozari i Banjaluci, kao znak pomirenja bilo je za očekivati da Plenković iskoriti dolazak u Banjaluku da položi cvijeće na spomenik žrtvama ustaškog terora na Kozari ili Šargovcu, tamo pošalje poruku da osuđuje zločinački ustaški režim Ante Pavelića i genocid koji je počinjeno nas Srbima u NDH u Drugom svjetskom ratu ali očito to nije bio dio protokola ni plana.
Biskup Majić je dao posebnu Zahvalnicu Miloradu Dodiku, ali je to suviše malo i tanko imaći u vidu šta je sve Dodik uradio za Hrvatsku, teritorijalno ih spojio, bori se za Čovića i Hrvate u BiH, treći hrvatski entitet, i sigurno je zaslužio mnogo više, makar orden Ante Starčevića ili bana Jelačića.
Siguran sam i da niko od Srbendi i patriota, Dodik, Minić a posebno Stanivuković, nije pitao Plenkovića za položaj Srba u Hrvatskoj, koji je mnogo lošiji nego Hrvata u Republici Srpskoj, za odlagalište nuklearnog otpada na Trgovskoj gori ili uzurpaciji srpskog ministarstva u Savjetu ministara BiH, gdje HDZ BIH ima duplo više ministara od Srba, suprotno Ustavu i zakonima, zbog nasilja Borjane Krišto, a bila je prava prilika da se otvore neka od ovih pitanja koja su od nacionalnog interesa.