ŠTA OSTAJE POSLIJE DODIKA: Profesor upozorava na opasan sistem koji bi mogao nadživjeti lidera SNSD-a

Najveći politički uspjeh Milorada Dodika nije to što je gotovo dvije decenije uspijevao pobjeđivati protivnike, nadigravati međunarodne predstavnike i upravljati gotovo svim važnijim procesima u RS.

Piše: profesor Stefan Surlić

Njegov najveći uspjeh je što je veliki dio javnosti uvjerio da politička sudbina RS počinje i završava se s njim. U tome se, međutim, nalazi i njegov najveći neuspjeh.

Lider koji poslije toliko godina vlasti ostavlja političku zajednicu u strahu od njegovog odlaska nije izgradio snažne institucije. Izgradio je zavisnost.

Stefan Surlić

Ako RS zaista ne može funkcionirati bez jednog čovjeka, onda je ona tokom njegove vlasti postala slabija nego što njeni zvaničnici žele priznati. Ako može, onda je višegodišnja priča o Dodiku kao jedinoj brani njenog opstanka bila sredstvo političke mobilizacije i očuvanja vlasti.

Zato ključno pitanje pred RS nije ko će naslijediti Milorada Dodika. Mnogo je važnije šta će ga naslijediti. Hoće li poslije njega ostati institucije sposobne da samostalno donose odluke ili samo sistem ljudi koji svoju moć duguju njegovoj saglasnosti? Hoće li doći do normalne političke smjene ili će se lična vlast samo rasporediti između nekoliko nasljednika?

Personalizirani sistemi rijetko proizvode jednog jasnog nasljednika. Oni funkcije nekadašnjeg vođe dijele između više ljudi. Jednome pripadne predsjednička funkcija, drugome međunarodni kontakti, trećem partijska organizacija, dok osnivač sistema zadržava pravo posljednje riječi. Upravo se takva arhitektura danas nazire u RS.

Siniša Karan dobio je ulogu prelaznog predsjednika. Savo Minić ulazi u novu izbornu trku kao kandidat SNSD-a za predsjednika RS. Željka Cvijanović ostaje najiskusnije diplomatsko lice stranke, dok Igor Dodik, kao organizacijski sekretar SNSD-a i nosilac liste u izbornoj jedinici Banja Luka, postepeno ulazi u samo središte partijske moći.

Nasljednik Dodika zato možda neće biti nijedan od njih pojedinačno. Naslijedit će ga svojevrsni politički konzorcijum: jedan će imati funkciju, drugi međunarodni legitimitet, treći partijsku infrastrukturu, a Dodik će, dokle god bude mogao, ostati vrhovni arbitar njihovih odnosa.

Na prvi pogled, to može izgledati kao podjela moći. U stvarnosti je riječ o raspodjeli političkog nasljedstva. Institucije se ne oslobađaju ličnog autoriteta, već se različiti dijelovi tog autoriteta povjeravaju ljudima čija je osnovna kvalifikacija lojalnost njegovom tvorcu.

U političkoj teoriji taj proces mogao bi se opisati kao pokušaj rutinizacije lične vlasti: ono što je decenijama zavisilo od jednog čovjeka sada se pretvara u skup pravila, funkcija i nasljednih prava čiji je cilj da sistem preživi njegovo formalno povlačenje. Problem je u tome što se tako ne institucionalizira RS. Institucionalizira se dodikizam.

Cijena vladavine jednog čovjeka

Dodikizam nije samo nacionalna retorika, odnos prema Sarajevu ili zahtjev za vraćanje na izvorni Dejton. On je prije svega način vladanja. Njegovu suštinu čine poistovjećivanje vođe s RS, partije s institucijama i političke lojalnosti s patriotizmom. U takvom poretku kritika vlasti lako postaje napad na RS, dok se svaki potez vođe predstavlja kao izraz njenog nacionalnog interesa.

Tako je Dodik postepeno privatizirao i sam pojam odbrane RS. Kada je jačao vlastitu vlast, tvrdilo se da jača RS. Kada su protiv njega uvođene sankcije, predstavljano je da su sankcije uvedene RS. Kada je izgubio mandat, njegova lična politička sudbina proglašena je pitanjem opstanka čitavog entiteta.

Time su institucije entiteta RS pretvorene u politički štit jednog čovjeka. Umjesto da ga ograničavaju, one su korištene da potvrđuju njegove odluke. Narodna skupština RS donosila je zakone koji su podizali političku temperaturu, da bi ih kasnije povlačila kada bi cijena konfrontacije postala previsoka. Referendumi su najavljivani, odlagani i ponovo najavljivani. Učešće na izborima najprije je odbacivano kao prihvatanje političkog nasilja, a zatim predstavljano kao patriotska obaveza.

Svako podizanje uloga proglašavano je historijskim otporom, a svako povlačenje mudrom državničkom pobjedom. Tako je proizveden politički ciklus u kojem se prvo stvara kriza, zatim se kriza koristi za homogenizaciju birača, potom se pregovara o izlasku iz nje, a na kraju se povratak na početno stanje proglašava nacionalnim uspjehom.

Cijena takve politike ne plaća se samo u odnosima sa Sarajevom i međunarodnim akterima. Najveću cijenu plaćaju same institucije entiteta RS.

Kada se najvažnije odluke donose izvan institucionalnih procedura, funkcije gube vlastiti autoritet. Predsjednik, premijer, ministri i poslanici prestaju biti nosioci ustavnih ovlaštenja i postaju izvršioci političke volje partijskog centra. Sistem tada može biti veoma efikasan u sprovođenju jedne odluke, ali ostaje nesposoban funkcionirati kada nema jasnog signala s vrha.

Zato SNSD danas ima mnogo potencijalnih nasljednika, ali nijednog političara koji može bez podrške Dodika preuzeti njegov puni autoritet. To nije slučajnost, nego posljedica dugogodišnje negativne selekcije.

U personaliziranoj partiji samostalnost se ne nagrađuje, jer se svaka autonomna politička ličnost doživljava kao potencijalna prijetnja. Napreduju oni koji najvjernije tumače volju lidera, ali upravo zbog toga teško mogu da ga zamijene.

Posebno je problematičan pokušaj uvođenja porodičnog elementa u političko nasljeđivanje. Ulazak Igora Dodika u vrh partijskog sistema otvara pitanje da li je SNSD politička organizacija svojih članova ili imovina koja se postepeno prenosi na sljedeću generaciju. RS nije nasljedna svojina, a partijska infrastruktura, javne funkcije i pristup državnim resursima ne bi smjeli biti dio porodičnog nasljedstva.

Posljedice takvog sistema vide se i u izbornom procesu. U završnom izvještaju o prijevremenim predsjedničkim izborima, ODIHR je ukazao na zloupotrebu javnih resursa, pritiske na zaposlene u javnom sektoru, prednost kandidata vlasti i nesrazmjernu zastupljenost na javnom servisu.

Kampanja je ponovo bila usmjerena uglavnom na nacionalni identitet i položaj RS, dok su društvena i ekonomska pitanja ostala na margini.

Zbog utvrđenih nepravilnosti, uključujući falsificirane potpise i glasanje bez važećih dokumenata, prethodni izbori su morali biti ponovljeni na 136 biračkih mjesta u 17 izbornih jedinica.

Postoji nešto što je najveća opasnost u periodu poslije Dodika. Njegovi nasljednici neće imati njegov autoritet, politički instinkt ni sposobnost da istovremeno proizvode krize i pregovaraju o njihovom okončanju.

Da bi dokazali lojalnost i pridobili biračko tijelo naviknuto na politiku stalne ugroženosti, mogli bi biti prinuđeni oponašati njegovu retoriku. Ali kopija lične vlasti gotovo uvijek je nestabilnija od originala.

Umjereniji nasljednik mogao bi biti optužen za izdaju politike Dodika. Radikalniji bi mogao proizvesti krizu kojom nije sposoban upravljati. Porodični nasljednik imao bi partijsku infrastrukturu, ali ne nužno i javni autoritet.

Kolektivno rukovodstvo moglo bi funkcionirati dok je Dodik prisutan kao arbitar, ali bi se nakon njegovog stvarnog povlačenja lako pretvorilo u borbu za kontrolu partije, institucija i javnih resursa.

Amerikanci i drugi međunarodni akteri vjerovatno mogu živjeti s takvim sistemom sve dok on ne proizvodi sigurnosnu krizu. Njima je važnije da RS bude predvidljiva nego demokratska, da prihvata dogovorene obaveze i da ne prelazi granicu otvorene konfrontacije. Zbog toga vanjska podrška ili tolerancija ne mogu biti dokaz da je unutrašnji poredak zdrav.

RS mora od međunarodnih aktera zahtijevati poštovanje svoje autonomije, ali istovremeno mora od vlastite vlasti zahtijevati poštovanje svojih institucija. Odbrana RS ne može značiti samo odbranu njenih nadležnosti od Sarajeva. Mora značiti i odbranu Narodne skupštine RS od partijske discipline, javnog servisa od političke kontrole, javnih preduzeća od stranačkog plijena i izbora od zloupotrebe institucija.

Kritika Milorada Dodika zato nije nužno kritika RS. Naprotiv, insistiranje da RS mora biti veća od bilo kog pojedinca predstavlja ozbiljniju odbranu njenog političkog subjektiviteta od tvrdnje da bez jednog čovjeka ona ne može opstati.

Opozicija, međutim, neće pobijediti dodikizam ako svoju politiku svede samo na protivljenje Dodiku. Čak i kada on ode, ostat će sistem zapošljavanja, medijske kontrole, raspodjele javnih sredstava i proizvodnje političke lojalnosti.

Potrebna je ponuda institucionalne RS: političke zajednice u kojoj se vlast može promijeniti bez straha da će promjenom partije nestati i sama RS.

Najveći politički uspjeh Dodika – poistovjećivanje sebe s RS – zato bi mogao postati njegovo najopasnije nasljeđe. On će jednog dana otići, kao što odlaze svi politički lideri.

Ali bez stvarne institucionalne promjene, umjesto Dodika ostat će dodikizam: vlast bez stvarnog autoriteta, nasljednici bez integriteta i RS koja tek treba naučiti da može postojati bez političkog staratelja.

Za BN TV portal: Stefan Surlić, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu