Sistem koji nas treba štititi pretvorio se u neprijatelja. Na svakom koraku osjeti se manjak odgovornosti, svaki događaj podsjeća koliko smo ranjivi pred vlastitim institucijama.
U Tuzli, dok bi Dom za penzionere trebao biti utočište i mjesto gdje bi posljednje godine života proveli u miru i spokoju, dešava se požar koji sa sobom odnosi 12 života, a preživjeli ostaju traumatizovani. Policija, koja treba da nas štiti, podvodi maloljetnice, i to iz Doma za nezbrinutu djecu. Vukovi u ovčijem krznu, umjesto da budu karika sigurnosti, postaju ruka koja podvodi u mrak.
Sve ovo nije niz nesretnih slučajeva, to je odraz sistema koji se urušava iznutra, u kojem moć i privilegija imaju prednost nad životom i dostojanstvom običnog čovjeka. Dok se premijeri štite od građana, dok specijalci obezbjeđuju nebitne ceremonije moći, običan čovjek ostaje nezaštićen, prepušten borbi za goli život, nasilju i nepravdi. Svaka tragedija postaje samo statistika, svaka prevara institucija – rutina.
Ali, ovo nije samo nepravda prema pojedincu, ovo je sistemska bolest. Dok državni aparati funkcionišu kao zaštitnici interesa elita, narod postaje brojka preko koje se ubire porez. Nijemo posmatra kako svakim danom neko biva ubijen, silovan, podvođen ili kako se guši u dimu požara koji ne može da se sanira. Gdje su granice ovog raspada? Dok se svijet smješta u medijske performanse i diplomatske fraze, stvarnost gori pred našim očima: kuće, domovi, životi nestaju, a odgovorni i dalje zauzimaju fotelje i govore bit će bolje.
Na kraju, država koja ne čuva svoje starce, svoju djecu, svoje građane – to nije država, to je prazna ljuštura. Sistem koji treba štititi, sada nas guši vlastitim propustima, zakoni i policija koji su obećavali sigurnost pretvorili su se u hladne statistike smrti i nepravde. Svaka tragedija prolazi, a ništa se ne mijenja, svaki požar, svaka izdaja povjerenja, svaka zloupotreba moći postaje još jedan znak raspada koji guta sve pred sobom. U toj tišini odgovornosti, preostaje samo hladan, bespoštedni prizor propadanja – bez heroja, bez pravde, samo nepovratna šutnja sistema koji je zaboravio šta znači štititi.