Pustio 13 zečeva u divljinu 1859, posljedice se osjećaju i 160 godina poslije

Jedna naizgled bezazlena odluka iz 1859. godine pretvorila se u ekološku katastrofu koja je promijenila Australiju.

Engleski zemljoposjednik Tomas Ostin pustio je 13 divljih zečeva na svoje imanje kako bi mogao da ih lovi, ne sluteći da će se životinje toliko razmnožiti da će njihova populacija decenijama kasnije dostići stotine miliona.

Više od 160 godina kasnije Australija se i dalje suočava s posljedicama te odluke. Procjenjuje se da na kontinentu danas živi najmanje 150 miliona divljih zečeva, koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju prirodnoj vegetaciji i poljoprivredi, prenosi Dnevno.hr.

Njihovo suzbijanje i dalje predstavlja veliki izazov.

Naime, zečevi su u Australiju stigli još 1788. godine s prvom britanskom flotom, ali ključni trenutak dogodio se na Božić 1859. godine. Ostin, koji je živio u saveznoj državi Viktoriji, tada je na svoje imanje Barvon Park pustio 13 evropskih divljih zečeva.

Nepromišljena odluka

Želio je da organizuje lov kakav je poznavao iz rodne Engleske, ne sluteći da će njegova odluka imati posljedice koje će se osjećati vijekovima.

Australija se pokazala izuzetno pogodnom za razmnožavanje zečeva. Zahvaljujući povoljnim uslovima i nedostatku prirodnih neprijatelja koji bi mogli efikasno da ograniče njihov broj, populacija je rasla nevjerovatnom brzinom.

Samo sedam godina nakon njihovog puštanja lovci su na Ostinovom imanju ubili oko 14.000 zečeva. Ali životinje su se već proširile daleko izvan njegovog posjeda.

Do 1880. godine stigle su u Novi Južni Vels, nakon što su prešle rijeku Marej. U Kvinslend su se proširile do 1886, a u Zapadnu Australiju do 1894. godine. Za manje od četiri decenije prešle su ogromne udaljenosti i postepeno se proširile gotovo cijelim kontinentom.

Sve veća populacija zečeva postala je ozbiljna prijetnja australijskoj životnoj sredini i poljoprivredi. Životinje su se hranile autohtonom vegetacijom, travom i poljoprivrednim usjevima, smanjujući količinu hrane dostupne domaćim životinjskim vrstama i uzrokujući velike gubitke poljoprivrednicima.

Nestanak biljnog pokrivača ostavljao je tlo nezaštićenim, što je ubrzavalo eroziju i pogoršavalo njegov kvalitet. Australijske vlasti pokušavale su da zaustave širenje zečeva različitim metodama, ali nijedna nije donijela trajno rješenje.

Ništa ne pomaže

Jedan od najvećih pokušaja bilo je podizanje ogromnih zaštitnih ograda. U Zapadnoj Australiji između 1901. i 1907. godine izgrađena je ograda duga čak 3.256 kilometara, koja je trebalo da spriječi širenje zečeva preko velikog dijela države.

Ni taj poduhvat nije uspio da riješi problem. Na nekim područjima zečevi su već bili s druge strane ograde prije nego što je ona završena, dok su na drugim mjestima pronalazili prolaze kroz zaštitnu prepreku.

Zamke, otrovi i organizovani lov takođe nisu uspjeli trajno da zaustave rast populacije. Tokom četrdesetih godina prošlog vijeka procjenjivalo se da u Australiji živi čak 600 miliona zečeva.

Mnogo ih je uginulo, ali… Godine 1950. australijska naučna agencija CSIRO pokrenula je znatno agresivniji pokušaj suzbijanja njihovog broja. U prirodu je uveden virus miksomatoze, bolesti koja se među zečevima širila uglavnom uz pomoć komaraca i koja je bila smrtonosna za veliki dio populacije.

Procjenjuje se da je od bolesti uginulo oko 500 miliona zečeva. Bio je to jedan od najvećih primjera biološke kontrole štetočina u australijskoj istoriji, ali ni taj uspjeh nije bio trajan.

S vremenom su zečevi postajali otporniji na miksomatozu, a njihova populacija ponovo je počela da se oporavlja. Naučnici su 1995. godine pokušali da primijene još jedan virus, uzročnika virusne hemoragijske bolesti zečeva, poznatog i kao kalicivirus, prenosi Slobodno vreme.

I ta metoda znatno je smanjila njihov broj, ali populacija je ponovo počela da se prilagođava, čime je dugoročna kontrola postala još složenija.

Više od vijeka i po nakon što je Tomas Ostin pustio 13 zečeva na svoje imanje, Australija se i dalje suočava s posljedicama tog poteza.

Priča o australijskim zečevima danas se često navodi kao upozorenje o tome koliko unošenje strane vrste u novi ekosistem može imati nepredvidive posljedice. Jednom kada se takva vrsta nekontrolisano proširi, njeno uklanjanje može postati gotovo nemoguć zadatak, čak i uz decenije napora, velike finansijske troškove i primjenu naprednih naučnih metoda.