Nije tajna da se veliki dio političke i medijske pažnje u Bosni i Hercegovini i dalje ponaša izrazito sarajevocentrično. Tema zagađenja zraka, koja je krajem godine s pravom dominirala javnim prostorom, praktično je nestala onog trenutka kada je vjetar rastjerao smog iz Sarajeva. Kao da je problem riješen – barem za one koji odlučuju o tome šta je vijest, a šta nije.
U tom kontekstu zvuči gotovo frapantno podatak da je indeks zagađenosti zraka u Kaknju u utorak navečer iznosio čak 469, što spada u kategoriju vrlo opasnog i po život štetnog zraka. Ipak, za razliku od Sarajeva, gdje se dizala ogromna fama, s razlogom, kada su vrijednosti prelazile 200, Kakanj je ostao gotovo nevidljiv u javnom prostoru. Ta disproporcija jasno pokazuje koliko su životi građana izvan glavnog grada često tretirani kao manje važni.
Pitanja poput toga kako su pojedine fabrike u Zeničko-dobojskom kantonu uopće dobijale okolinske dozvole, šta se tačno loži u Termoelektrani „Kakanj“ i ko snosi odgovornost za kontinuirano zagađenje, postala su marginalne teme.
Važno je naglasiti da Kakanj nije izoliran slučaj. Visoko, Banja Luka, Prijedor, Tuzla i Zenica danima bilježe katastrofalne vrijednosti kvaliteta zraka, a na vrhu crnih lista često se nalaze i Maglaj i Lukavac.
Uprkos tome, nikada nije donesena ozbiljna, dugoročna strategija za rješavanje ovog problema. Umjesto toga, svake zime svjedočimo istim, već viđenim populističkim potezima – privremenim mjerama, najavama i obećanjima koja traju tačno onoliko koliko traje i javni pritisak.
U takvoj situaciji čak i Indija i Pakistan, koji se često navode kao simboli ekstremnog zagađenja, mogu da se “pravdaju”, jer pojedini gradovi u BiH redovno bilježe još gore vrijednosti kvaliteta zraka. To je porazna činjenica za zemlju koja se formalno obavezala na evropske ekološke standarde.
Posebno je bezobrazno ponašanje dijela zvaničnika u manjim sredinama, koji nezadovoljstvo građana dočekuju otvorenim ili prikrivenim ucjenama. Poruka je jasna: ili ćete šutjeti i trpjeti ekološku i zdravstvenu katastrofu, ili ćete ostati bez investicija i radnih mjesta. Time se odgovornost prebacuje na leđa građana, dok se najveći zagađivači amnestiraju od obaveze da unaprijede ekološke standarde.
Takav odnos jasno pokazuje da se u BiH zagađenje zraka i dalje ne tretira kao pitanje života i smrti, već kao politički i ekonomski teret koji se, po mogućnosti, treba ignorisati. Sve dok se zagađenje zraka tretira kao sezonska smetnja, a ne kao trajna zdravstvena i društvena kriza, neće biti napretka.