POLITIČKI STOKHOLMSKI SINDROM BOŠNJAKA U SRBIJI: 'Dokle ćemo vjerovati istim ljudima' - pitaju u Sandžaku uoči izbora...

Parlamentarni izbori u Srbiji 25. oktobra nisu samo borba stranaka za poslanička mjesta. Za Bošnjake su i pitanje političke odgovornosti, nacionalnih prava i odnosa prema vlasti koja već četrnaest godina određuje pravac države. Zato se mora postaviti pitanje zbog čega dio bošnjačkog biračkog tijela i dalje podržava političke aranžmane čiji rezultati ne odgovaraju uvijek obećanjima s kojima su predstavljeni.

Autor: Elijas Rebronja

Politički položaj Bošnjaka ne može se razumjeti samo kroz period vlasti Srpske napredne stranke. Korijeni problema sežu mnogo dalje, u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, kroz promjene državnih sistema, nacionalnih politika i institucija. Sandžak je izgubio status posebne ratne i političke teritorijalne jedinice, a kasnije su ratovi devedesetih, strah, ekonomska nesigurnost i neriješena pitanja nacionalnih prava dodatno oblikovali političku svijest Bošnjaka.

U takvim okolnostima politika je često postajala više od borbe za programe i razvoj. Postajala je pitanje opstanka, zaštite i nacionalnog dostojanstva. Upravo na tom osjećaju nesigurnosti može nastati dugotrajna politička zavisnost, kada birač vjeruje da od jednog lidera ili stranke zavise njegova sigurnost, identitet i mogućnost ostvarivanja osnovnih prava.

Zato se za određene obrasce bošnjačke politike može koristiti izraz “politički Stokholmski sindrom”. Ne kao dijagnoza jednog naroda, već kao metafora za situaciju u kojoj dio biračkog tijela nastavlja podržavati političke strukture kojima istovremeno zamjera zanemarivanje vlastitih interesa.

Četrnaest godina saradnje s vlašću

Dolaskom SNS-a na vlast 2012. godine počinje novo poglavlje odnosa bošnjačkih političkih predstavnika s državnim institucijama Srbije. U različitim periodima bošnjačke stranke učestvovale su u koalicijama sa strankama koje su predvodile republičku vlast, obrazlažući takve odluke potrebom da se kroz institucije ostvare konkretni interesi Bošnjaka i Sandžaka.

Saradnja s centralnom vlašću sama po sebi nije dokaz političke podređenosti. Učešće manjinskih predstavnika u državnim institucijama može biti legitimno i korisno. Problem nastaje kada se nakon godina političkog partnerstva ne mogu jasno pokazati rezultati koji odgovaraju obećanjima.

Ako se godinama govori o ravnopravnosti, ekonomskom razvoju, novim radnim mjestima, infrastrukturi i većem uvažavanju bošnjačkog identiteta, onda javnost ima pravo pitati šta je konkretno ostvareno. Ko je odgovoran za neispunjena obećanja? Zašto se politička podrška obnavlja i kada dio obećanih ciljeva ostaje neostvaren?

U određenom trenutku građanin može početi braniti upravo one političke aranžmane kojima je ranije zamjerao nedostatak rezultata. Ne mora biti zadovoljan. Možda vjeruje da nema alternative, da će promjena donijeti još veći rizik ili da bi gubitkom postojećih veza izgubio i ono malo političkog uticaja koji ima.

Tu se može prepoznati ono što se metaforički naziva političkim Stokholmskim sindromom. Ipak, odgovornost nije samo na biračima. Ona pripada i političkim elitama koje godinama traže povjerenje, raspolažu uticajem i učestvuju u donošenju odluka. Nije dovoljno pozivati se na nacionalne interese. Potrebno je pokazati šta je u njihovo ime zaista urađeno.

Kada nacionalni interesi postanu sredstvo političke trgovine

Posebno je teško objasniti kako političko povjerenje može dobiti neko ko negira genocid u Srebrenici ili Ratka Mladića veliča kao heroja. Takvi stavovi nisu samo pitanje političkog neslaganja. Oni direktno zadiru u dostojanstvo žrtava, istorijsku istinu i povjerenje između predstavnika vlasti i zajednice čije interese navodno zastupaju.

Nedavni skup SNS-a u Novom Pazaru, na kojem je učestvovao primjetan broj Bošnjaka, otvorio je pitanje kakve su posljedice višegodišnjeg političkog partnerstva s vladajućom strankom. Samo prisustvo Bošnjaka na skupu SNS-a nije sporno. Svaki građanin ima pravo podržati političku opciju koju smatra najboljom. Problem nastaje kada se politička podrška pretvori u odricanje od principa, kada se prešućuju poruke koje vrijeđaju žrtve i kada se od birača očekuje da prihvati svako opravdanje samo zato što dolazi od stranke kojoj je ranije vjerovao.

Isto pitanje važi i za one koji promjenu vlasti predstavljaju kao jedini cilj, dok odnos prema nacionalnim pravima i ratnim zločinima proglašavaju nevažnim. Ako su na nekom skupu postojale poruke o genocidu u Srebrenici ili odgovornosti Ratka Mladića, javnost mora dobiti jasne i provjerljive informacije. Ako nisu postojale, onda se ni takve tvrdnje ne smiju koristiti kao političko sredstvo.

Ne može se istovremeno tvrditi da se nešto jasno vidi i da toga nema, zavisno od trenutne političke potrebe. Nije dovoljno poručiti da je sada najvažnije smijeniti Vučića. Promjena vlasti može biti važna, ali ne smije biti izgovor za prešućivanje nacionalne mržnje, relativizaciju genocida ili odustajanje od principa.

Bošnjaci ne bi trebalo da biraju između različitih oblika političkog pritiska. Potrebne su im stvarne alternative, jasni programi i garancije ravnopravnosti koje ne zavise od dobre volje jednog lidera.

Problem nije u narodu, nego u političkom obrascu

Bilo bi pogrešno tvrditi da svi Bošnjaci u Srbiji podržavaju iste stranke ili da ne prepoznaju vlastite interese. Bošnjačka zajednica politički je raznolika. U njoj postoje opoziciono djelovanje, građanski aktivizam, kulturne inicijative i zahtjevi za većom odgovornošću predstavnika.

Zato izraz “politički Stokholmski sindrom” ne treba koristiti kao etiketu kojom se narod ponižava ili proglašava nesposobnim da samostalno odlučuje. Ako postoji problem, treba ga tražiti u konkretnim odnosima moći, ekonomskim zavisnostima, izbornim okolnostima, medijskom prostoru i rezultatima višegodišnje politike.

Svaka vlast mora se ocjenjivati prema istim kriterijima: zaštiti prava građana, kvalitetu javnih usluga, ekonomskom razvoju, transparentnosti i odgovornosti. Nije dovoljno da politički predstavnik bude prisutan u Beogradu, da ima pristup ministrima ili da najavljuje nove projekte. Potrebno je utvrditi šta je od obećanog ostvareno i kakve su koristi od toga imali građani Sandžaka.

Ni političke opcije koje se predstavljaju kao alternativa postojećoj vlasti ne bi smjele dobiti blanko povjerenje. Najavljeno političko ozdravljenje nakon 25. oktobra, koje se u javnosti povezuje sa studentskom listom, za Bošnjake ne može biti suštinski drugačije ako se izbjegavaju jasni odgovori o nacionalnim pravima, ratnim zločinima i političkoj ravnopravnosti.

Nije dovoljno promijeniti jednog lidera ako se zadrži isti obrazac: obećanja bez rokova, podrška bez rezultata i prešućivanje svega što se u određenom trenutku proglašava nevažnim.

Sloboda počinje kada se traže računi

Ako želimo razumjeti bošnjački politički život od 1945. godine do danas, moramo posmatrati istorijski kontinuitet, ali ne smijemo sve periode svoditi na istu priču. Socijalistička Jugoslavija, nacionalističke politike devedesetih i višestranačka Srbija nakon 2000. godine imali su različite institucije, okolnosti i mehanizme političkog djelovanja.

Jedno pitanje ipak ostaje zajedničko svim generacijama: koliko su politički predstavnici uspjeli položaj Bošnjaka učiniti ravnopravnijim, sigurnijim i perspektivnijim?

Odgovor se ne nalazi u tome koliko dugo neko vlada, koliko je puta učestvovao u vlasti ili koliko često govori u ime naroda. Nalazi se u rezultatima, zaštiti prava i spremnosti da se za političke odluke preuzme odgovornost.

Bošnjacima u Srbiji potrebno je da mogu slobodno birati, da imaju stvarne alternative i da od svojih predstavnika traže račune za ono što su obećali. Možda je najveći problem bošnjačke politike upravo u tome što se predugo raspravlja o tome ko predstavlja narod, a premalo o tome šta je za taj narod konkretno urađeno.

Politički Stokholmski sindrom, kao metafora, opasan je onda kada se pretvori u naviku. Ne nastaje preko noći, već se razvija kroz godine straha, zavisnosti, razočaranja i uvjeravanja da drugačiji izbor nije moguć. Njegovi korijeni među Bošnjacima u Srbiji ne moraju se vezivati samo za posljednjih četrnaest godina. Mogu se tražiti i u dugotrajnom slabljenju institucija, gubitku političke samostalnosti i odsustvu jasne strategije nacionalnog razvoja.

Nijedna zajednica nije osuđena da vječno ponavlja iste greške. Politička sloboda počinje onda kada podrška više nije stvar navike, straha ili zavisnosti, već slobodna odluka zasnovana na rezultatima. To podrazumijeva da nijedan lider, nijedna stranka i nijedna vlast ne mogu biti izuzeti od kritike i odgovornosti.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije Sandžačkih)

Izvor: Sandzacke.rs