Mark Pirs, predsjednik Nobelovog komiteta za fiziku, istakao je da je Halzen predvodio međunarodni tim koji je napravio izuzetan naučni instrument.
"Njegova upornost i naučna vizija otvorile su put ka novoj vrsti astronomije", rekao je Pirs.
Halzen je rođen 23. marta 1944. godine u Tirlemontu u Belgiji, a matematiku i fiziku studirao je na Katoličkom univerzitetu u Levenu, gdje je magistrirao 1966. i tri godine kasnije doktorirao istražujući narušene simetrije hadrona. Nakon rada kao naučni saradnik u Evropskoj organizaciji za nuklearna istraživanja (CERN) u Ženevi, pozvan je na Univerzitet Viskonsin-Medison u SAD na istraživački boravak koji je prvobitno trebalo da traje samo šest mjeseci.
Međutim, Halzen se 1972. godine pridružio tamošnjem Odsjeku za fiziku i ostao na univerzitetu više od pet decenija, postavši profesor i istraživač na spoju fizike čestica, astrofizike i kosmologije. Njegovi počeci poklopili su se sa razvojem Standardnog modela fizike čestica, a bavio se njegovom primjenom na sudarače čestica i kosmičke zrake te je bio koautor udžbenika "Quarks and Leptons", koji je postao široko korišten u nastavi fizike čestica.
Sredinom osamdesetih godina Halzenovu pažnju privukli su neutrini, električno neutralne čestice izuzetno male mase koje veoma rijetko stupaju u interakciju sa materijom. Upravo zbog toga dobile su nadimak "čestice duhovi", ali ista osobina čini ih izuzetno vrijednim izvorom informacija za astronomiju.
Za razliku od svjetlosti, neutrini mogu prolaziti kroz gas, prašinu, planete i druge oblike materije bez apsorpcije ili značajnog skretanja sa svoje putanje. Halzen je objasnio da bi proučavanje ovih čestica naučnicima moglo omogućiti da "vide stvari u svemiru koje ni na jedan drugi način ne bi mogli vidjeti".
Najveći problem bio je otkriti neutrine, jer oni mogu preći ogromne udaljenosti a da se ne sudare ni sa jednim atomom, zbog čega je naučnicima bio potreban izuzetno veliki i tamni detektor sposoban da zabilježi veoma rijetke interakcije. Halzen je 1987. godine počeo da radi na projektu Antarctic Muon and Neutrino Detector Array, poznatom kao AMANDA, kojim je trebalo utvrditi mogu li se osjetljivi svjetlosni detektori postaviti duboko u antarktički led.
Istraživači su vrućom vodom bušili rupe hiljadama metara duboko u ledu i u njih spuštali kablove sa optičkim senzorima prije nego što bi se voda ponovo zaledila. AMANDA je dokazala da je duboki antarktički led dovoljno čist, providan i stabilan da može služiti kao detektor čestica, čime je postavljena tehnološka osnova za mnogo veći IceCube.
