NJIH VIŠE NEMA: Katarza ima preduslove…

Sarajevski ratni teatar, Heartefact, My Balkans (SAD, Srbija) u saradnji s La MaMa Experimental Theatre Club (SAD), Ibsen Scope (Norveška) i Allianz Fondacijom (Njemačka) donose predstavu „Njih više nema“ autorke Doruntine Basha u režiji Andreja Nosova. U predstavi igraju Mirjana Karanović, Svetozar Cvetković, Alban Ukaj, Maja Salkić, Davor Sabo, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Sanin Milavić, Faruk Hajdarević, Alen Konjicija, Natalia Dmitrieva i Dino Hamidović. Predstava je imala tri izvođenja u Sarajevu od 11. do 13. novembra na pozornici SARTR-a.

Sadiki (Mirjana Karanović) je rođendan. Suprug Azem (Svetozar Cvetković) priprema roštilj. Dolaze svi. Njena djeca, njihove porodice. Ona brine je li bila dobra majka i supruga. Ne zna hoće li svi doći. Imala je nesporazum sa sinom u prošlom razgovoru, posebno je interesuje da li on dolazi na njen rođendan. Dok pere njenu kosu hladnom vodom, kao što je i tražila, Azem navodi Sadiku da mu prizna zbog čega ne može spavati. Uvjerava je, uz kafu, da će sve biti u redu i da nema razloga da ne spava, ne izlazi napolje, ne šeta…Dolazi njen novi njegovatelj. Donosi tortu, pjeva njenu omiljenu pjesmu, tu je da učini sve za nju. Bez obzira što ga ona prvi put vidi, Martin (Alban Ukaj) je tu da bi Sadika lijepo proslavila rođendan. Isfeniraće joj kosu, zakopčati haljinu koju je ona davno sašila, dati redovnu terapiju. Rado bi je upoznao sa svojom bakom koja ima plesnu grupu. Ona je iz Šapca, iz Jugoslavije, došla je tu s njegovom majkom prije nesretnog rata u Jugoslaviji…Nagovara je da izađe napolje i vidi sunca. On zna životnu priču žene koja je sada u staračkom domu i o kojoj on treba da brine. Sadiki to uistinu malo znači. Od silnih briga o svojim najbližima ona, iskreno govoreći, nema kad ni da razmišlja o onome što govori jedini živi čovjek s kojim ona komunicira.

Predstava ne pretenduje da političkim, epskim ili angažovanim teatrom ponudi recept ili tutorijal za katarzu. U izbjegavanju mapiranja šire slike bolnih i mučnih procesa koje postkonflitno društvo mora da provede leži njena najveća snaga: daje povod publici da se pripremi za potencijalnu katarzu poštujući njene preduslove. Koliko god publika gradila sigurnu distancu od teme, pojave i događaja, moć njenog ukidanja je izuzetno precizno osmišljena u scenskoj igri, kreiranju prostora događaja i tehničkoj realizaciji. Osim ako publika ne razvije ego do te mjere da čak kaže da razumije i shvata poziciju protagonistkinje. Činjenica da to nije i ne može biti slučaj, ma šta o tome publika mislila, mora biti prihvaćena odmah, čak i prije početka predstave. „Njih više nema“ ne provocira publiku da angažuje misli i osjećanja ukotvljena u identitete da bi se s njima suočila. Ne traži od publike da pruži odgovore na pitanje da li je baš do tančina ispitala porijekla nespokojstava, tjeskoba i frustracija. Ne proziva pojedinačne konfiguracije sjećanja, pamćenja i zaborava. Nasuprot tome, suočava publiku s izuzetno izazovnim fenomenom: priznavanjem izazova i prepreka samosvijesti i saosjećanja posmatrača sa sobom i drugima.