"Ne morate spaljivati knjige da biste uništili jednu kulturu. Dovoljno je navesti ljude da ih prestanu čitati."
Ray Bradbury
Izvor: Nomad.ba
Piše: Nenad Fišer
Žitelji starog Rima vjerovali su da svako mjesto ima svog zaštitničkog duha (genius loci) koji određuje njegovu specifičnu prirodu i karakter, starajući se o dobrobiti ljudi koji ga koriste. Za znamenitog norveškog teoretičara arhitekture Christiana Norberg-Schulza, rimski „duh mjesta“ postao je metafora posebnosti koju svaki arhitekta mora prepoznati, razumjeti i poštovati intervenirajući u nekom prostoru. Taj duh predstavlja sam identitet mjesta – uz obilježja prirode, svjetlosti i topografije on uključuje i njegovu istoriju, kulturu i način na koji ljudi doživljavaju taj prostor. Norberg-Schulz prenosi u arhitekturu Heideggerovu ideju da čovjek „stanuje“ (wohnen) u svijetu, a to ne znači da naprosto ima kuću nego da je ukorijenjen u svijetu, da ima osjećaj pripadnosti nekom mjestu i da ono za njega ima neko značenje.
Ni Heidegger ni Norberg-Schulz nam ne kažu šta se događa kada istorijske mijene transformiraju kulturu u kojoj neko mjesto prebiva. Da li se duh mjesta i sam preobražava, ili brigu o tom mjestu preuzima neki novi genius dok stari jednostavno iščezava, onako kako nalaže priroda prolaznosti duhova? Dešava li se da se dva različita duha u isto vrijeme bore za starateljstvo nad istim mjestom? Ima li slučajeva da se negdašnji duh vrati i ospori pravo postojećeg skrbnika, zahtijevajući svoje ponovno ustoličenje?
Ni Heidegger ni Norberg-Schulz nam ne kažu šta se događa kada istorijske mijene transformiraju kulturu u kojoj neko mjesto prebiva
Ni riječi o tome nema u djelima velikih mislilaca, ali poneki trag mogućih odgovora može se naći u sadržaju stručnih i javnih rasprava koje se vode o sudbini sarajevske Vijećnice. Umjereno neukom u pogledu svih pitanja koja su te debate pokrenule, jedino uporište njihovom razumijevanju pružila su mi vlastita prisjećanja na iskustva sa duhom „pazikućom“ te veleljepne građevine i knjiškog blaga koje je nekoć u njoj bilo pohranjeno. Pamtim ga po mirisu čitaonice, hladnim podrumima u kojima sam jedno ljeto osamdesetih godina volontirao pri popisivanju decenijama neotvorenih paketa predratne periodike, pa čak i po jedinstvenoj aromi crne kafe čiji je okus navodio na pomisao da je kuhana u slanoj vodi. Pamtim ga i po prijateljstvu sa posljednjim predratnim direktorom biblioteke Borom Pištalom, uzoritim čovjekom i istinskim “gospodinom i drugom”, kako ga je precizno opisao Miljenko Jergović.
Teško mi je bilo pojmiti da je genius, kojeg ni zločinačka paljevina njegovog staništa u ljeto 1992. nije otposlala u zaborav, postao predmet ostrašćenih prepirki kojim se zahtijeva ili osporava njegovo stanarsko pravo.
Pokazalo se da je riječ o zamjeni identiteta; da učesnici spora, vjerujući da govore o istom, zapravo zastupaju dvije različite stranke, od kojih svaka polaže pravo na autentičnost.
U četiri decenije njenog postojanja, do noći 25. augusta 1992. godine, tu je bilo sakupljeno 2.5 miliona bibliotečkih jedinica. Naredni dan doživjela je tek svaka peta od njih
Za jedne, istinski „duh mjesta“ bio je onaj koji se u veličanstvenu zgradu Vijećnice naselio njenim otvaranjem 1896. godine, kao sjedišta gradske uprave u kojem će sarajevsko poglavarstvo boraviti gotovo pola stoljeća. Za to vrijeme, kroz četiri državna poretka koja su se u tom periodu smijenila koristeći zgradu u istu svrhu, njena funkcija je postala njenim imenom. Tako je, procesom leksikalizacije, vijećnica postala Vijećnica, a onaj rimski „duh mjesta“ izrastao je u „duh gradske uprave“ – genius curiae nedodirljivog autoriteta koji izaziva strahopoštovanje, impozantni hram svjetovne moći, vlasti, reda i poretka u koji se dolazi po pozivu i ulazi pognute glave.
Za druge, mjerodavna je priroda duha koji još uvijek živi u kulturi koja ga je (pre)oblikovala, kulturi u čijem je formiranju i njegovanju njegovo učešće bilo od neprocjenjivog i supstancijalnog značaja. U zgradu dojučerašnje gradske uprave on se uselio 1951. godine, dvije godine po osnivanju sarajevskog univerziteta. Time je Vijećnica postala sjedištem Narodne biblioteke, temeljne institucije svake kulture koja teži plodotvornosti. Njen je značaj u radu sarajevskog univerziteta naglašen 1972. godine kada dobiva naziv „Narodne univerzitetske biblioteke“, da bi sa političkim promjenama ranih devedesetih postala „Nacionalna i univerzitetska biblioteka“ (NUB).
