Moja prva reakcija na Martu bila je vrlo emotivna. Dok sam čitala roman, imala sam stalnu smjenu osjećaja, čas sam se smijala, čas me presijecala težina svega što ona nosi. Vrlo brzo mi je prirasla srcu, jer sam osjetila da je to lik koji živi kroz male stvari, a nosi ogroman život.
Rekla je ovo za "Glas Srpske", glumica Nataša Perić komentarišući kakva je bila njena prva reakcija na lik Marte, karakter koji tumači u komadu "Martin udio". Talentovana umjetnica odigrala je fantastičnu rolu u komadu koji je po tekstu Sanje Savić Milosavljević režirao Nikola Bundalo, a koji je nedavno imao premijeru u Narodnom pozorištu Republike Srpske, ali kaže da se još nosi sa emocijama koji je ovaj lik izazvao na sceni ali i izvan nje.
- Danas, nakon premijere, teško mi je da govorim kako uloga izgleda, ja je više osjećam, nego što je posmatram. Prošao je taj slatki proces analiziranja, sad je red da ona živi i diše kroz igranja. A to je drugi (a nadam se i dugi) slatki proces koji traje dok god se igra, rekla je Perićeva.
GLAS: Na sceni igrate djevojku, udatu ženu, majku, udovicu...ukratko ženu koja je kusala i sreću i gorčinu u svom udjelu. Koliko je bilo zahtjevno graditi proces nekoliko karaktera u jednom liku u veoma dugom hronološkom rasponu, a da ne dođe do emocionalne konfuzije?
PERIĆ: Bilo je zahtjevno, ali i vrlo uzbudljivo, proći sve te faze njenog života. Trudila sam se da pratim njen unutrašnji kontinuitet.
Okolnosti i situacije su mi bile presudne, jer upravo one prate i mijenjaju nju. Kada iskreno uđeš u to šta joj se dešava u datom trenutku, bilo da je to ljubav, gubitak ili svakodnevna borba, onda se i promjena desi prirodno. Iako su probe znale biti emocionalno iscrpljujuće, to ima svoje bogatstvo.
GLAS: Priča koju ste Vi i Vaše kolege iz autorskog tima iznijeli na sceni miješa humor i tugu u jednoj teškoj i ako je suditi po suzama na premijeri, za dobar dio publike jako emotivnoj temi? Iz unutrašnje vizure karaktera koliko je bilo važno uhvatiti duh književnog predloška i ove velike istorijske i društvene teme iznijeti kroz male sudbine običnih ljudi?
PERIĆ: Mislim da je upravo u tome i snaga ovog komada, što velike istorijske i društvene teme ne posmatra "odozgo", nego kroz male, lične sudbine. Iz unutrašnje vizure lika, meni je bilo važno da ne igram "veliku temu", nego konkretnu situaciju, odnos, trenutak. Marta ne razmišlja o istoriji, ona živi svoj život, nosi ono što joj se desilo, pokušava da ide dalje i "rasprema svoj udio".
Mislim da upravo iz toga dolazi i taj spoj humora i tuge. Jer život sam po sebi nije jednoznačan, i u najtežim trenucima postoji nešto toplo, ljudsko, čak i duhovito.
GLAS: Mlada ste umjetnica ali velikog iskustva, radili ste sa velikim režiserima, ali sudeći po svim ulogama, koje ste odigrali u komadima u režiji Nikole Bundala, imate jako dobru "hemiju" sa ovim mladim rediteljem, koji važi za reditelja koji voli glumce, ali i glumci njega?
PERIĆ: Imala sam sreću da radim sa različitim rediteljima i svako od tih iskustava mi je donijelo nešto važno. Kada je riječ o Nikoli Bundalu, ono što bih izdvojila jeste ta međusobna otvorenost i povjerenje koje se gradi kroz rad.
Nikola ima jasan pristup i zna šta želi, ali istovremeno ostavlja prostor glumcu da istražuje i donese nešto svoje, i mislim da je to razlog zašto glumci vole raditi s njim. Kada je riječ o "hemiji", mislim da se Nikola i ja razumijemo u više segmenata i da imamo slična gledanja na mnoge stvari. To sigurno olakšava proces i čini ga prirodnijim.
GLAS: "Martin udio" jeste "naša priča" i nose je naši ljudi iz NPRS, osim Jove Maksića, koji je gost u NPRS, ali ruku na srce i on je naš. Koliko je važno da jedan ansambl sa ove strane Drine, ovako snažno i efektno iznese ovaj komad, kako za domaću pozorišnu scenu ali i za širi kontekst njenog pozicioniranja u regionu, gdje se sa nama često i uglavnom pogrešno bavi neko sa strane?
PERIĆ: Mislim da je jako važno što "Martin udio" nosi upravo ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske, jer to jeste naša priča i naš senzibilitet. Kada jedan ovakav komad rade ljudi koji žive i razumiju taj prostor, jezik i mentalitet, onda on dobija dodatnu istinitost. Ne posmatramo tu priču spolja, nego iznutra.
Što se tiče šireg konteksta, mislim da je važno da sami govorimo svoje priče. Ne zato da bismo nekoga isključili, nego da bismo ih ispričali tačno i odgovorno, onako kako ih mi razumijemo. Tek tada one mogu da komuniciraju i van ovog prostora, u regionu i šire, bez pogrešnih interpretacija ili površnih čitanja.
GLAS: Generalno gledano kad je u pitanju banjalučko glumište u posljednjih nekoliko godina formirala se jedna nova glumačka, ali što je jednako važno i autorska generacija u domaćem teatru. Koliko je ova generacija spona važna i koliko je njenom formiranju pomogla Akademija i NPRS kao njen korijen na kojem ona raste?
PERIĆ: Ta spona između generacija je ključna, jer bez nje nema kontinuiteta. Mi učimo iz iskustva starijih kolega, a istovremeno nove generacije donose neku novu energiju, drugačija pitanja i pristupe. Taj dijalog je, po meni, ono što održava pozorište živim.
Akademija je tu imala ogromnu ulogu kao početna baza, kao mjesto gdje se formira odnos prema profesiji, radu i sceni. A NPRS je za mnoge od nas prirodan nastavak tog puta, prostor u kojem se to znanje dalje razvija i gradi kroz praksu. Narodno pozorište Republike Srpske u tom smislu zaista otvara vrata mladim ljudima. U ovoj predstavi sa nama igraju baš darovite Tara Jovanić, Ana Vinčić i Anđela Tasić i to donosi jednu svježinu i novu energiju u radu, što je dragocjeno i za ansambl i za samu predstavu.
GLAS: Koliko je teško sačuvati ovo pomenuto mlado umjetničko kulturnu stablo, kada se institucije sistemski ne odnose baš velikom brigom prema njemu i najčešće je osuđeno da raste na entuzijazmu i posvećenosti pojedinaca? Sudeći po rezultatima to ne djeluje loše, ali koliko je to funkcionalno i održivo na duže staze?
PERIĆ: Dugoročno gledano, entuzijazam ne može biti jedini oslonac. Svaki umjetnički sistem, pa tako i pozorište, treba i jasnu institucionalnu podršku da bi se mogao stabilno razvijati i planirati unaprijed, posebno kada govorimo o mladim ljudima koji tek ulaze u profesiju. Sadašnje stanje pokazuje da se uprkos ograničenjima može mnogo postići, ali pitanje održivosti uvijek ostaje otvoreno. Mislim da je važno da se taj entuzijazam ne podrazumijeva kao zamjena za sistem, nego kao njegov početak, nešto što bi trebalo da bude prepoznato, podržano i dalje razvijano.
GLAS: Predstava "Martin udio" privodi ovu sezonu kraju u nacionalnom teatru, kreću festivali. Kakvi su Vaši glumački i umjetnički planovi za dalje i da li priželjkujete neku ulogu, koja bi bila odmak u nekom žanrovskom smislu od ovih težih tema, koji Vas prate posljednjih godina, uz dužno poštovanje drami?
PERIĆ: Što se tiče daljih planova, uvijek sam otvorena za nove izazove i različite pristupe u radu, mogućnost da istražujem različite glumačke registre (da iskoristim i taj izraz pozorišnih kritičara). Ali ne gledam to kroz priču o priželjkivanju određene uloge. Više mi je važno da svaki novi projekat ima kvalitet i smisao, bez obzira na žanr ili vrstu uloge. To mi je zapravo ključna stvar pri izboru i radu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
