Prvo Svjetsko prvenstvo sa 48 reprezentacija trebalo je označiti novu eru najvećeg fudbalskog takmičenja. FIFA je obećavala više prilika za manje reprezentacije, više utakmica i veću globalnu zastupljenost. Međutim, već sada je jasno da novi sistem otvara brojna pitanja o sportskoj pravednosti.
Umjesto dramatičnih raspleta kakvi su obilježili Mundijal u Kataru 2022. godine, ovog ljeta gledamo grupnu fazu u kojoj je ispasti često teže nego izboriti plasman u nokaut fazu.
Nestala je prava drama
Najveća promjena odnosi se na prolazak čak osam trećeplasiranih reprezentacija u šesnaestinu finala.
To znači da ekipe u mnogim slučajevima više ne moraju igrati na pobjedu. Četiri osvojena boda gotovo sigurno garantuju nastavak takmičenja, a u pojedinim grupama dovoljan bi mogao biti čak i učinak od tri boda uz prihvatljivu gol-razliku.
Takav sistem potpuno mijenja način razmišljanja selektora.
Umjesto da rizikuju i napadaju, reprezentacije sada mogu kalkulisati, čuvati rezultat ili igrati upravo onoliko koliko im je potrebno za prolaz.
Otvara se prostor za kalkulacije
Posebno su zanimljive situacije u grupama u kojima u posljednjem kolu igraju drugoplasirana i trećeplasirana selekcija s po tri boda.
U takvom scenariju remi praktično odgovara objema ekipama jer ih gotovo sigurno vodi među 32 najbolje reprezentacije svijeta.
Naravno, niko ne može tvrditi da će se utakmice igrati bez želje za pobjedom, ali sama činjenica da takva mogućnost postoji predstavlja problem za integritet takmičenja.
Fudbal je već jednom platio visoku cijenu sličnog sistema
Na Svjetskom prvenstvu 1982. godine utakmica između Zapadne Njemačke i Austrije ostala je upamćena kao jedna od najkontroverznijih u historiji, nakon što je rezultat od 1:0 odgovarao objema reprezentacijama i eliminisao Alžir. Upravo zbog tog slučaja FIFA je uvela istovremeno odigravanje utakmica posljednjeg kola grupne faze.
Četiri decenije kasnije pojavili su se novi oblici kalkulacija.
Više nije uvijek bolje biti drugi
Novi format donio je još jedan paradoks.
Zbog načina na koji se popunjava kostur nokaut faze, pojedine reprezentacije mogle bi zaključiti da im je isplativije završiti kao treće nego kao drugoplasirane.
Naime, protivnici u šesnaestini finala zavise od toga iz kojih grupa dolaze najbolje trećeplasirane selekcije.
To znači da ekipe koje igraju posljednje utakmice grupne faze unaprijed znaju kompletan raspored nokaut faze i mogu procijeniti koji put do četvrtfinala izgleda povoljnije.
Drugim riječima, drugo mjesto više ne mora nužno biti bolji plasman.
Vrijeme odigravanja utakmica postaje prednost
Dodatni problem predstavlja raspored posljednjeg kola. Reprezentacije koje igraju kasnije imaju daleko više informacija od onih koje svoj posao završavaju ranije.
One već znaju koliko je bodova dovoljno za prolazak, kakva gol-razlika je potrebna i ko ih čeka u narednoj fazi. Takva asimetrija daje pojedinim selekcijama taktičku prednost koja ranije nije postojala.
Poseban problem mogao bi nastati i u slučaju vremenskih prekida. Ukoliko jedna utakmica bude zaustavljena zbog nevremena, a druga iz iste grupe bude završena, fudbaleri koji se vrate na teren tačno će znati kakav rezultat im odgovara.
Nema dileme da je proširenje Mundijala donijelo priliku reprezentacijama koje ranije nisu mogle sanjati nastup na najvećoj svjetskoj pozornici.
To je nesumnjivo jedna od najvećih vrijednosti novog sistema.
Ipak, prve sedmice turnira pokazale su da je povećanje broja učesnika sa sobom donijelo i ozbiljne izazove. Neizvjesnost, koja je decenijama bila zaštitni znak grupne faze Svjetskog prvenstva, u velikoj mjeri je ustupila mjesto kalkulacijama.
