Rasprava o izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) u Federaciji BiH ogolila je ozbiljan problem položaja građana koji su u poznim godinama, ali nemaju dovoljan penzijski staž.
Pojednostavljeno rečeno, čovjek koji je otišao u penziju s 15 godina staža prije mjesec imat će penziju od 701 KM, a onaj ko krajem januara ode s istim stažem dobijat će 437 KM.
Tokom polemike o izmjenama Zakona o PIO, zastupnici Admir Čavalić (SBiH) i Adnan Aliefendić su uputili amandman da se ovim izmjenama ne tretiraju ljudi koji imaju između 60 i 65 godina, odnosno osobe koje će uskoro postati penzioneri, a radni vijek su proveli u godinama kada je bilo normalno da radnik radi neprijavljen, pa sada nisu konkurentni na tržištu rada i svoju situaciju praktično ne mogu promijeniti.
Oni su na taj način bar malo pokušali smanjiti tu nepravdu, a onda je na scenu stupio ministar rada i socijalne politike Adnan Delić, pokazujući elementarno nerazumijevanje prema, vjerovatno, desetinama hiljada ljudi koji su u ovoj situaciji.
Njegovo insistiranje na tezi da se mora „nagrađivati rad, a ne nerad“ u ovom kontekstu djeluje ne samo promašeno, nego i duboko nepravedno.
To nisu ljudi koji nisu htjeli raditi, nego ljudi koji su, naročito u poratnim godinama, radili u uslovima potpune pravne i institucionalne anarhije - bez prijava, bez uplaćenih doprinosa i bez ikakve zaštite države.
U tom smislu, ministrova izjava da „nije on kriv što država nije stala ukraj crnoj i sivoj ekonomiji“ predstavlja svojevrsno prebacivanje odgovornosti s institucija na građane, što je u najmanju ruku bezobrazno.
Upravo je država ta koja je zakazala u borbi protiv sive ekonomije, a sada, tri decenije kasnije, isti ti ljudi se dodatno kažnjavaju niskim penzijama i porukama da su, praktično, sami krivi za svoj položaj.
Zato se Delićevo izlaganje s pravom može ocijeniti kao degutantno: ono ignoriše društveni i historijski kontekst, relativizira odgovornost države i svodi složen socijalni problem na pojednostavljenu floskulu o „nagrađivanju rada“. U državi koja je decenijama tolerisala nepravdu, Delić se, umjesto institucionalne odgovornosti, odlučio za potpuno odsustvo empatije i socijalne osjetljivosti.