Pet knjiga je objavljeno ove godine, ali nisu nastale ove godine. One su plod višedecenijskog rada, novinarskih putovanja, bilježaka i rukopisa koji su strpljivo čekali svoj trenutak. Novinarstvo me je naučilo da svakoga dana zapisujem ono što život donosi, a književnost da tim zapisima dam trajniji smisao.
Rekao je ovo za"Glas Srpske", Mihajlo Orlović komentarišući izlazak svoje četiri knjige u jednoj godini, što je rijetkost i za autore koji ne slave 50 godina rada poput njega. Kako ovaj iskusni novinar, publicista i pisac ističe, stvaralačka energija nije stvar godina nego radoznalosti, a sve ostalo je način života.
- Stvaralačka energija ne dolazi iz godina nego iz radoznalosti. Dok god čovjek ima potrebu da postavlja pitanja, da sluša ljude i otkriva svijet oko sebe, imaće i o čemu da piše. Za mene je pisanje način života, a ne povremena inspiracija. Zato i danas, poslije pedeset godina novinarskog i književnog rada, osjećam istu radoznalost s kojom sam napisao svoju prvu reportažu, rekao Orlović.
GLAS: U knjizi "Tragom legendi" kroz spoj proze i novinarstva spajate lični doživljaj, narodna predanja, legende i umotvorine, oživljavajući zaboravljene priče i mjesta našeg podneblja. Koliko je bilo teško napravi definitivni izbor iz Vašeg bogatog novinarskog opusa?
ORLOVIĆ: Novinarski život na terenu ostavlja mnogo više materijala nego što jedna knjiga može da primi. Kriterijum nije bio samo "zanimljivost priče", nego njena unutrašnja težina i sposobnost da pređe granicu reportaže i postane literatura. Birao sam one priče koje su već u sebi imale legendu, čak i kada su nastale kao čista činjenica. Tražio sam trenutke u kojima se dokument i predanje dodiruju. Trudio sam se da dokument postane literatura, a da istina ostane netaknuta.
GLAS: U knjizi na jedan autentičan način čuvate narodni jezik usmene tradicije, "živu riječ", koja je vjekovima čuvala našu baštinu i kulturu u životu, ali je u književnom obliku našeg vremena postala sve rjeđa, kao da je postala smetnja u svoj toj poplavi modernizma i globalnih tehnoloških jezika "vrlog novog svijeta"?
ORLOVIĆ: Jeste potisnuta, ali nije nestala. Živa riječ se povukla pred brzinom i tehnološkim jezikom, ali ona i dalje postoji u selima, u porodicama, u starim kazivačima. Moja namjera nije bila da je "sačuvam" kao muzejski eksponat, nego da je vratim u književnost kao prirodan izraz. Ako izgubimo tu riječ, gubimo i način na koji smo mislili. One najbolje dočaravaju istorijsku epohu, a tekstu daju ozbiljan ton.
Ne treba pretjerivati. To bi onda značilo čežnju za prošlim vremenima i pokazivanje neke jezičke superiornosti. Ako se koristi bez jasnog razloga, tekst postaje izvještačen, krut.
GLAS: Generalno, proveli ste pola vijeka u novinarstvu i to uglavnom na terenu. Koliko je taj zanat, nekad jako cijenjen, danas jako degradiran, oblikovao Vaš književni izraz, preciznije čime je novinarstvo obogatilo Vašu literaturu, a šta ste morali gurnuti u drugi plan kako ne biste bili novinar u književnosti?
ORLOVIĆ: Novinarstvo me naučilo disciplini, preciznosti i poštovanju činjenice. Ali me je književnost naučila da ta činjenica nije kraj nego početak. U knjigama sam morao da odbacim žurbu i aktuelnost kao glavni cilj. Novinar mora da objasni, pisac da oslušne ono što nije rečeno.
GLAS: Za razliku od knjige "Tragom legendi" u knjizi kratkih priča "Putovanje po kiši" moglo bi se reći da idete tragom tragedija kojih nažalost u istoriji Vašeg rodnog kraja nije manjkalo. Koliko ste stogi prema čitaocima koji se sretnu sa ovim Vašim kratkim pričama?
ORLOVIĆ: Nisam strog, ali nisam ni utješan. Život tih ljudi nije bio utješan, pa ne bi bilo pošteno da ih u književnosti "ublažim". Pisanje o Podgrmeču nosi obavezu da se stradanje ne estetizuje, nego da se ispriča dostojanstveno. Čitalac tu nije posmatrač, nego svjedok.
GLAS: "Putovanje po kiši" nije samo putovanje kroz prostor, već i kroz unutrašnji svijet čovjeka. Šta za Vas simbolizuje kiša i zašto je postala naslovni motiv knjige?
ORLOVIć: Kiša je granica između spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta. Ona briše tragove, ali istovremeno otkriva ono što je bilo skriveno. U mojim pričama kiša je i sjećanje i zaborav, i čistoća i nemir. Zato je postala naslovni motiv – ona uvijek nešto ispire, ali nikada sve.
GLAS: "Legende" govore mahom o daljoj prošlosti, a "Putovanje" o čovjeku novijeg doba, preciznije, dvadesetog vijeka. Da li smatrate da su ljudske dileme danas suštinski iste kao i prije nekoliko vijekova?
ORLOVIĆ: U suštini – jesu. Tehnologija mijenja okolnosti, ali ne i osnovne strahove, ljubavi i moralne izbore. Čovjek i dalje stoji pred istim pitanjima: šta je pravda, šta je vjera, šta je gubitak, šta je smisao. Samo su scenografije različite.
GLAS: U većem dijelu Vašeg opusa priroda nije samo pozadina, već gotovo ravnopravan lik. Koliko pejzaži Krajine oblikuju Vaše pisanje?
ORLOVIĆ: Krajina nije pozadina nego temelj. To je prostor u kome priroda govori jednako kao i ljudi. Šume, rijeke, brda, sve to ulazi u rečenicu, čak i kada nije direktno pomenuto. Pisac iz takvog prostora nikada ne piše bez pejzaža u sebi.
GLAS: Ovih dana izašla je i Vaša knjiga poezije "Košulja od unutrašnjeg platna" u kojoj jedna poema nosi naslov "Rekvijem za poeziju". Da li poezija stvarno spremna za rekvijeme ili će ona ipak preživjeti sve književne i kulturološke promjene?
ORLOVIĆ: Poezija nema ni prošlost ni budućnost. Ona je nastala u osvit čovječanstva i traje dok god čovjek ima potrebu da imenuje ono što ne može drugačije da kaže. Danas je problem što je, uz lakoću objavljivanja, nestalo mnogo kriterijuma. Svako može postati pjesnik ako ima novca da štampa knjigu ili profil na društvenim mrežama. Zato nije ugrožena poezija, nego vrijednost poezije. Pokvarili su je i sami pjesnici jureći za neponovljivošću, šturom originalnošću, neurotičnim jadikovkama, pokajničkim ispovijestima…
GLAS: Na čemu trenutno radite i da li čitaoci mogu ovih dana očekivati promocije aktuelnih djela?
ORLOVIĆ: Radim na pričama koje se bave ljudima "između vremena" – onima koji su ostali između starog svijeta i ovog današnjeg. U štampi su moja nova dva romana "Život u slikama", u kojem pratim život jednog slikara, kao i roman "Bez adrese", čiji je podnaslov "Avanture junaka knjige s koljena na koljeno". Glavni junak je rođen davno, on živi, vlada, ubijaju ga, ali ga priča oživljava i tako sve do današnjih dana. Pored toga, bilježim materijal za jednu knjigu zapisa koja bi mogla da bude nastavak mog dugog novinarskog puta. A čitaoci će o novim promocijama biti na vrijeme obaviješteni, čim rukopis dobije svoj konačni oblik.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
