Hrvatska glumica rođena je u Sarajevu gdje je provela i veći dio svog djetinjstva. Početkom rata, sa samo 16 godina, roditelji su je poslali djedu i baki u Zagreb, grad koji je od tada pa sve do danas postao njen dom.
Ona često ističe da je odrastanje u Sarajevu ostavilo neizbrisiv trag na njen identitet. Govoreći o tome koliko ju je rodni grad oblikovao u osobu kakva je danas, naglasila je da upravo rani život, okruženje i iskustva iz tog razdoblja čine temelj nečijeg karaktera i osobnosti.
"Pa potpuno me oblikovalo. Zbilja mislim da osnovni identitet, vaš karakter, osobnost se oblikuje u toj mladosti do puberteta, naravno i genetika, ali svi ti ritmovi, slike, dojmovi, temperament, mirisi, hrana, zrak, emocije, muzika, naglasak. To vas oblikuje, upije se u vas. I taj oblik koji dobijete je vaš osnovni oblik, kasnije dolaze utjecaji, glazure, poliranje, odijelo koje navučete, naglasak promijenite, ali u vašem osnovnom obliku vi ste formirani vašim krajem i odrastanjem. U tom smislu ja sam uvijek i zauvijek Sarajka", kazala je.
Također, Lorenci Flatz ističe da često priča djeci o svom djetinjstvu u Sarajevu te dodaje da želi da i oni imaju povezanost s gradom i uspomenama koje su obilježile njeno odrastanje.
"Želim im sve prenijeti, sve, najradije bih da im nekako mogu cijeli film našeg djetinjstva i grada prikazati. Naravno, to je nemoguće. Rijetko dolazimo u Sarajevo, nažalost, ali opet trudim se da ne izgube dodir. Da im ostane živo odakle sam i da nekako razumiju. To mi je jako važno", navela je.
Sjećanje na rat kao odgovornost prema budućim generacijama
Govoreći o odnosu prema ratnim iskustvima, sjećanju i važnosti suočavanja s prošlošću, istakla je da je veoma važno razumijevanje onog što se dogodilo.
"Pa jako je važno. Na neki način mislim da mi je to i dužnost. Ne da bi se retraumatizirali, iako je to nemoguće, nego da bi razumjeli što nam se dogodilo. Mislim da se ne smije zaboraviti. S jedne strane važno je odati počast ranama i tragediji. Potrebno je iscjeljivati na sve moguće načine. Ranama se mora dati dignitet viđenja, jer kad nešto vidite i date mu prostor, to i iscjeljujete, jer vrijeme ne možemo vratiti. Međutim, mi smo odgovorni da ličnim djelovanjem doprinosimo tome da se nikad više ne ponovi. Da se ne bi ponovilo, potrebno je znati što se dogodilo, imenovati stvari", dodaje.
Kako naglašava bez priznanja zločina i jasnog imenovanja onoga što se dogodilo nema istinskog iscjeljenja. Također, ona smatra da umjetnost ima važnu ulogu u tom procesu jer može otvoriti prostor za razumijevanje, empatiju i suočavanje s posljedicama ratnih trauma.
"Potrebno je da zločinci priznaju svoja nedjela, da se oda počast žrtvama i da možemo dalje. To je, naravno, dužnost političara. Mi umjetnici možemo raditi predstave, činiti vidljivima posljedice, pozivati na katarzu i suosjećanje. Bez toga smo prepušteni boli i čekanju osvete, a to nikako nije dobro. Nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je bila osuđena i pobijeđena, a onda je mogla dalje. Kod nas za mnoge zločine nitko nije odgovarao. Kod nas agresor nije priznao svoja nedjela i teško je", navodi.
Ona ističe kompleksnost cijele situacije vezanu za ratni period u BiH te priznaje da je to veoma rastužuje. Posebno se osvrnula na Sarajevo, grad svog djetinjstva, prema kojem, kako kaže, i dalje osjeća snažnu povezanost, ali i bol zbog svega što mu se dogodilo.
