Međutim, još više je porastao udio hibrida – trenutno čine više od 37 odsto i najzastupljenije su pogonsko rješenje – i to prvenstveno na račun smanjenja udjela benzinaca, a posebno dizelaša, pri čemu udio ovih posljednjih sada iznosi svega 7,5 odsto.
Sve veća zastupljenost hibrida sasvim je očekivana – pokazali su se efikasnim u smanjenju potrošnje i emisije CO2, pa ih proizvođači guraju kako ne bi plaćali skupe kazne vezane za emisije štetnih gasova. Protiv njih nemaju ništa ni sami vozači, uvjereni u njihovu efikasnost, pa i jednostavnost izvedbe u odnosu na moderne dizelaše, koji da bi zadovoljili aktuelne ekološke standarde moraju imati komplikovan i skup sistem pročišćavanja izduvnih gasova.
Plug-in hibridi, uz redovno punjenje na vanjskom priključku, mogu donijeti i veće uštede, no njihova relativno velika baterija i snažni električni sklop čine ih skupim i time nedostupnim širokom krugu kupaca, pa je njihov udio u ukupnoj prodaji u Evropi i dalje manji od 10 odsto.
Zato, kada govorimo o hibridnim pogonima, pod tim podrazumijevamo vozilo pokretano benzinskim motorom uz veći ili manji udio pomoći elektrike, bez mogućnosti spoljnog punjenja baterije. Njihova baterija relativno malog kapaciteta puni se većinom tokom regenerativnog kočenja, a samo ponekad pomoću motora. Pojednostavljeno, one sa manjim udjelom električne pomoći nazivamo blagim hibridima, a one sa većim udjelom pravim ili punim hibridima.
No, u stvarnosti postoji mnogo više razlika između ta dva pogonska rješenja, a pokazalo se da te razlike često nisu jasne kupcima, a nerijetko ni osoblju u prodajnim salonima. I to ne treba da čudi – riječ „hibrid“ danas zvuči itekako poželjno i u mnogim slučajevima bude okidač za kupovinu, pa proizvođači svoje modele ciljano označavaju kao hibride nezavisno od izvedbe, koliko god ponekad među njima bile velike razlike u udjelu potencijalne vožnje na struju, performansama, pa i, možda najvažnije – potrošnji.
Istina je, međutim, da ni svaki blagi hibrid nije isti, a trpati ih u isti koš sa punim hibridima ima još manje smisla.
Kod blagog hibrida elektromotor, odnosno starter/generator, sa benzinskim motorom povezan je najčešće remenskim prenosom, a primarni zadatak mu je omogućiti što duže mirovanje motora te ga zatim što je moguće brže i uglađenije pokrenuti. Takođe, generator pri usporavanju proizvodi dovoljno električne energije za pogon različitih sistema u vozilu, pa se za to ne mora trošiti gorivo.
Uloga elektrike, međutim, u pokretanju vozila u ovom slučaju je zanemariva, no postoje blagi hibridni sistemi koji rade na višem naponu od 48 V i imaju elektromotor/generator mnogo veće snage, pa on osjetno aktivnije učestvuje u pokretanju automobila.
Kod punog hibrida električni sklop radi na mnogo višem naponu, elektromotor, često i dva, mnogo su snažniji i neuporedivo više učestvuju u pogonskom dijelu, čemu pomaže i baterija većeg kapaciteta.
Štaviše, dok god u bateriji ima dovoljno pohranjene energije, a sam elektromotor pruža dovoljno snage, pogon automobila biće isključivo električni. Pa i na većim brzinama, vozi li se ujednačenim tempom. Motor sa unutrašnjim sagorijevanjem tu se uključuje tek kada ponestane energije u bateriji ili zahtjev vozača prema performansama bude toliki da ga sama elektrika ne može odraditi.
