Da budem iskren, kada držim u rukama knjigu "Sjene tišine" ni sam ne vjerujem. Inspiracija i motivi za pisanje 28 priča dolazili su spontano. Kada sam došao u Banjaluku, napisao sam "Pismo lijepoj djevojci" - danas je to malo dorađenija verzija, uz skoro tridesetak drugih priča.
Rekao je ovo za "Glas Srpske", pisac Dragan Stanisavljević objašnjavajući kako je tekao proces od prvih zapisa do izlaska knjige "Sjene tišine," koja je skupila 28 kratkih priča ovog autora. Kako kaže prve priče su nastale spontano a potom je polako razvijao knjigu kroz tri ciklusa koja su , svaki na svoj način bile njegovo ljudsko i autorsko odrastanje.
- Svako od nas prošao je kroz osnovnu i srednju školu, ekskurzije i razne događaje, a neki detalji ostaju urezani za cijeli život. Mene je nosilo to da kroz priče dočaram svoje odrastanje. Probudio sam sjećanja, dodire, titraje srca. I tako je nastajala jedna po jedna priča.
Onda se prirodno rodila ideja o tri ciklusa. Prvi ciklus čine više meditativne priče "Dodiri i tišine". Drugi ciklus čine priče o karakterima i ljudima iz sela koje nestaje. Treći ciklus, "Sjene i lica", donosi priče o ljudima koji su ostavili dubok trag u meni.
Zanimljivo je da sam priče iz sela koje nestaje ispisao iz vizure djeteta, jer sam išao kod babe i djeda otkad znam za sebe pa sve do svoje šesnaeste godine. Ove druge priče pisao sam iz perspektive odraslog čovjeka - rekao je Stanisavljević.
GLAS: Vaše priče ostavljaju utisak da su nastale na granici ličnog sjećanja i književne imaginacije. Kako ste tražili mjeru između onoga što se zaista dogodilo i onoga što je zahtijevala sama priča?
STANISAVLjEVIĆ: Kao što se prava kafa sastoji od arabike i robuste, pokušao sam da pronađem tu mjeru i u pričama. Dodavao sam i oduzimao od stvarnosti, razigravao maštu, pokušavajući da stvorim pravu priču. Da li sam u tome uspio, na čitaocima je da odluče. U samom nastanku priča i meditativnim razmišljanjima prepustite se tome da vas misli nose, pa u toj bujici stavljate sve na papir, kao u magnovenju. Shvatio sam šta znači kada vas uhvati spisateljska inspiracija i kada ideju odmah morate staviti na papir, jer kasnije može da pobjegne.
GLAS: U drugom ciklusu okrećete se ličkim selima i ljudima čiji su životi bili obilježeni teškim radom, skromnim uslovima i borbom za opstanak. To su priče koje istovremeno čuvaju uspomenu na jedan način života i svjedoče o njegovom nestajanju. Koliko danas ima života u tom selu kojem se vraćate kroz sjećanja i književnost??
STANISAVLjEVIĆ: U prvom ciklusu više prizivam dodir, poljubac, pogled i osmijeh kao esenciju življenja, u smislu da ti trenuci čine život ispunjenijim, kvalitetnijim i radosnijim ako ih jednostavno posmatrate. U drugom ciklusu priče iz sela su drugačije. One govore o konkretnim ljudima koji su na toj tvrdoj i škrtoj ličkoj zemlji vodili borbu za opstanak. Nažalost, Rude, Danica, Eva, baba Ruža i većina opisanih nisu već dugo među nama, ali ovo je način da oživim njihove karaktere i da kroz te likove pokušam oživjeti selo - da osjetim graju djece i odlazak u školu kao nekada. Zanimljivo je da se u tim običnim ljudima krije tajna života: odnos prema konju kao simbolu božanstvenog ili gledanje svoga posla kao nečeg dostojanstvenog. Ili zabadanje nosa u sve, kao nagon koji je jači od svega. Krađa kao izraz pokvarenosti ili motiv da imaš više od drugoga. Različiti ljudi kroje svoj život od materijala od kojeg su sazdani. Sela u kojem dočaravam te različite karaktere danas skoro da i nema. Ognjišta su se ugasila, ostalo je tek pokoje domaćinstvo. Obični ljudi i njihovi načini da pobijede životne nedaće.
