Ja sam Lidija Bogosavljević, profesorica hemije. Nedavno sam prevalila četrdesetu...
To se desilo druge godine po mom dolasku u gradsku gimnaziju. Predavala sam hemiju jedinom razredu maturanata, kojima je moj predmet bio izborni. Bila sam starija od njih manje od deset godina. Namjerno sam se oblačila klasičnije da bih potcrtala razliku između nas, jer fizički i vizuelno ona se u pojedinim situacijama (naročito izdaleka) znala prilično istanjiti. Maturanti – ko maturanti, istrajavanje do bola u komentarisanju ekskurzije, potom razmišljanja i dileme oko izbora fakulteta, nakratko prekinuti groznicom maturske večeri...
Rastko nije bio predvodnik. Tu ulogu sam je preuzeo, bolje reći zgrabio, Nebojša, mada se „čopor” nije bunio. Već proslavljen kao karatista junior, pobjednik mnogih takmičenja u regionu, lijep mlad muškarac, sa tijelom zategnutim poput strune, šepurio se i petljao i gdje je trebalo, i gdje nije. Zabavljao se od ekskurzije sa Milicom, definitivno najviđenijom učenicom u generaciji, koja je već objavila da će studirati pravo u Beogradu sa povremenim izletima u Milano, kako se dogovorila sa modnim skautom Fernandom, kada ju je zadnji put posjetio u Gradu.
Rastko je bio učenik iz drugog plana. Samo površan i neiskusan posmatrač ne bi primijetio njegovu tako rijetku pasivnu mušku dominantnost. Nekada je samo ćutanjem u odgovarajućem trenutku ili opskurnim komentarom znao Nebojšu napraviti smiješnim, mada mu to nije bio cilj. Nije imao djevojku, a sigurna sam da je polovina drugarica bila zaljubljena u njega... Nosio je nešto sjetno u sebi... Daleko od toga da se nije znao opustiti, čak napraviti geg, kasnije prepričavan danima, ali kao da je bio ogrnut nekom tajnom, koja je čitavu njegovu mladu ličnost činila zrelijom i interesantnijom. Moram reći – i muževnijom. Njegove sivoplave oči su se teško zaboravljale kada bi se jednom vidjele...
Dobro, za tih nekoliko godina provedenih u gimnaziji saznali su i sve kolege, a nužno i učenici, za moju strast prema plesu. U toku studija hemije završila sam sve predviđene stepene klasičnog plesa u beogradskoj Ruskoj kući, a potom dvije godine, do dolaska u Grad, plesala u prestižnoj takmičarskoj grupi. Poslije prošlogodišnjeg lošeg iskustva i blama, apsolutno se podrazumijevalo da ću na maturskoj večeri podijum otvoriti ja, sa nekim učenikom, a ne „klimavi matematičar” sa nekom učenicom dignutom na „platforme” (one su iz generacije u generaciju bile potpuno opsjednute vulgarnim uvijanjem i divljim skakanjem!).
Poslije uobičajenog uvoda sa predjelom i hiperaktivnim maturantskim ponašanjem, uslijedila je večera uz domaće i strane nezaboravne melodije, a kada je završeno sa jelom i hitra kotelska posluga pospremila stolove, uslijedio je muzički tuš – najava otvaranja podijuma za ples. Kao što rekoh, bila sam sigurna da ću sa nekim od učenika, a ne bih se iznenadila da je to bio neizbježni Nebojša, otplesati prvi ples i očekivala sam njega, ili uostalom nekog drugog mladog „džentlmena”, da mi priđe sa lijeve strane, gdje je sjedila većina učenika. Ali, nije bilo Nebojše, ni nekog drugog učenika – sa desne strane je prišao Rastko, i uz blagi naklon, kurtoazno, ispružio ruku prema meni:
– Profesorice Lidija, ljubazno Vas molim za prvi ples!
Moram priznati da me je baš prijatno iznenadio. Klimnula sam glavom, dala mu ruku i pustila da me povede na podijum. Usput sam mu rekla:
– Slažeš se, Rastko, uz ovu muziku je najprikladniji engleski valcer?
– Svakako, profesorice!
Odmah sam primijetila da ima školovan stav. Daleko od toga da je bio odličan, kako su znali da stanu samo polaznici kod instruktorke Ljudmile u Beogradu, ali sam bila veoma zadovoljna, jer u našem Gradu nije postojala nikakva plesna škola.
Elegantno i ženstveno sam izvila vrat u lijevu stranu (bila sam pravi majstor u tome) i u podesnom trenutku, u kome mi je Rastko svojom desnom butinom dao znak, pomjerila lijevu nogu unazad. Pustila sam da me vodi. Mudro je za početak izabrao jednostavna naprijed-nazad gibanja, da bi potom, kada smo se malo naviknuli jedno na drugo, napravio nekoliko jednostavnih poluokreta.
Da bi me mogao sigurno voditi, morala sam se skroz priljubiti uz njega. Trebalo je da mu osjetim dio butine, kojom mi je nagovještavao svoje zamisli i to je bilo OK! Uskoro smo se potpuno opustili, igrao je odlično, parket je škripao pod nama, ponekad se pored cijuka njegove cipele čulo i parajuće šuštanje moje haljine. To me podsjetilo na plesne večeri u Domu vojske. Osjetila sam talas dobrog raspoloženja. Počela sam istinski da uživam, jer tako rijetko plešem u ovom Gradu.
Uslijedili su komplikovani okreti, a zatim smo krenuli u dugo „putovanje” okolo podijuma, praćeni zadivljenim pogledima maturanata i profesora. Tada je počeo da govori. I prije toga sam osjetila da mu ruke, i to desna na mojim leđima i lijeva kojom je držao moj dlan, podrhtavaju:
