ANDREJ NIKOLAIDIS: 'Ovdje su svi oduvijek bili protiv Vučića, taman kao protiv Mahmud-paše'

Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)

Đe? Podgorica, Srpska kuća.

Kad? Juče, jutro nakon izbora u Srbiji.

Šta? Iz Srpske kuće u Podgorici trešti „Tri poljupca hoću ja“, himna studentskog pokreta. Od muzike se ispred zgrade trese tabla na kojoj je ispisana zahvalnost Aleksandru Vučiću, koji je dao pare da se njegov narod u Crnoj Gori ima gdje veseliti kad on izgubi izbore.

I tako… Rezultati pokazuju da je Vučić nadmoćno pobijedio u Crnoj Gori. Jutros su, međutim, svi oduvijek bili protiv njega. Nema u cijeloj Crnoj Gori, da prevrneš sve, do zadnjeg krša u Katunskoj nahiji,  nikoga ko ga je podržavao, niti onoga koga je podržavao on, nikoga koga je on svojim medijima, BIA-om i krvavim novcem doveo na vlast.

Da na ovome svijetu nema ničega što povezuje crnogorske Crnogorce i Srbe, povezala bi ih umjetnost preletanja, koju dijele. Onako kako su Crnogorci preletali u jato litijaša, tako Srbi sada prelijeću kod studenata. Napokon, stanovništvo Crne Gore živi je primjer da identitet doista jeste fluidan. Jedan te isti čovjek, naime, ovdje je 1981. bio Crnogorac, pa je 1991. postao Srbin, što ga je držalo do sloma u DPS-u i Milove pobjede, nakon čega je oko dvije hiljadite opet postao Crnogorac, da bi u jesen 2020. opet bio Srbin – do daljnjega. Vi ćete znati što je to: primjer čojstva ili primjer junaštva?

Vrijeme je za slavlje, vrijeme je da divlja nada. Razočarenje će neminovno doći poslije, no o tome ne vrijedi sad misliti, baš kao što se o mamurluku ne razmišlja dok ekipi za šankom oko dva ujutro stiže nova, petnaesta tura žestokog.

Pljuvao me je Vučić. Pljuvali su me njegovi mediji. Bio sam na mnogim naslovnim stranicama beogradskih tabloida. Pojma nemam šta je sve Informer pisao o meni – nemam, jer mi je oduvijek bilo jasno da me jedino mogu povući za kurac, baš kao i svi crnogorski Vučićevi mediji, od onih koje je obilazio i sa njihovim vlasnikom razmjenjivao nježnosti tokom svoje posjete Podgorici do onih koji svoje sluganstvo nisu krili.

Znam, doduše, da su ponavljali da sam „ustaša“. No kad su oni koje su takođe nazivali „ustašama“ upali u redakciju „Informera“, nisam to gledao, jer mi je rulja – svaka, uvijek i svuda – odvratna. Pomislio sam: dobro, barem nisu upali u Patrijaršiju i išamarali Porfirija, jer i SPC je tvrdio da su „ustaše“, protiv čega se, sjetićete se, pobunio Joanikije.

Elem: sretno, svako vam dobro.

Ja sam sve ovo već vidio – mnogo puta. Ono što ljudi nazivaju novim po pravilu je tek iteracija. A ta nas riječ – iteracija – vodi do riječi “fraktal”, koja označava geometrijske oblike koji su “međusobno samoslični, koji se sastoje od umanjenih verzija samih sebe”.  Izguglajte – pitajte AI – i vidjećete da “na neki način gotovo je cijeli svijet sačinjen od fraktalnih oblika… Mandelbrot je koristio primjer obale mora kao fraktal – uvale sliče zalivima, hrtovi poluostrvima… Kad bismo se malo približili, svaka bi stijena sličila poluostrvu. Veće približavanje otkriva izbočine u stijeni koje takođe podsjećaju na poluostrva. U tim izbočinama postoje sitne udubine koje imaju isti oblik kao i zalivi. Takav se postupak može nastaviti sve do nivoa molekula. Mnogi djelovi ljudskog tijela su fraktalne strukture. Očit je primjer sistem krvnih žila, koje u principu imaju istu strukturu kao i drveće. DNA takođe daje fraktalnu strukturu”. Struktura svijeta uslovljava strukturu njegove istorije: vječito ponavljanje istog, loša beskonačnost.

Kaže Badiou objašnjavajući motiv kraja umjetnosti: “Loša beskonačnost predstavlja repetativnu sterilnost premašivanja. U tom smislu ne postoji ništa drugo osim samog konačnog u svome negativnom određenju (ponavljanju)”.

Istu vrstu loše beskonačnosti uočavamo i kod ljudske želje, koja pokreće svijet, a čiji se objekt, u Lacanovom tumačenju, stalno vraća na isto mjesto. Jeste: iteracija je svuda oko nas.

Mi nastavljamo da živimo kroz naše potomke, koji su isti kao mi. I istorija je, otud, tek loša beskonačnost: ona je poput pokvarene ploče – neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence. “I ništa novo pod  kapom nebeskom…”.

Kada roditelj planira budućnost djeteta, on je po pravilu kreira poučen stvarima koje on sam nije ostvario u prošlosti: “ako nisam mogao ja, moći će moj sin”. Tamo gdje on nije, njegov sin treba da uspije: sin treba da obezbijedi hepiend priči svoga oca, da naknadno, nakon što je otac umro, zatvori sve rupe u scenariju očeva života. To, dakako, neće biti tako: i sin će dovršenje svoje priče (i svih priča koje su mu prethodile) prepustiti svom sinu. To je povijest čovječanstva: za sada bez dobrog kraja.

Hronični nedostatak istinski novog pokušava se prikriti time što se svaka sitnica proglašava „istorijskom“. Sve je danas „istorijsko“. A tamo gdje je sve istorijsko, ništa istorijsko nije.

Akcija (koja je zapravo reakcija) izaziva reakciju, koja ne rješava ništa, osim što izaziva nove reakcije, nakon kojih slijede nove reakcije koje neki pogrešno vide kao akcije: lanac uzroka i posljedica se nastavlja, a svijet postaje prepun ljudi i kolektiva koje pamte zlo i sanjaju osvetu. Onaj ko je vidio snimak koji prikazuje Ratka Mladića kako ulazi u Srebrenicu i poziva na “osvetu Turcima”, zna o čemu govorim.

Zato je laž da je istorija učiteljica života – to je tek još jedna fantazija. Istorija je banka u kojoj su pohranjeni dugovi koji svakodnevno stižu za naplatu, a plaćaju se krvlju. Čak smo, veli Sloterdijk, i Boga zamislili kao banku naše srdžbe, a Nebo kao sef u kojem je deponovano sve ono što se ne može naplatiti na ovome svijetu. Hrist je otpisao dugove, prekinuo lanac uzroka i posljedica. Nije ga imao ko slijediti: oni koji se predstavljaju kao njegovi zastupnici na zemlji besramno se bogate i vrlo su glasni u zahtjevima za naplatu “istorijskih dugova”.

Istorija nas nije naučila čak ni tome da nas ničemu nije naučila. Da smo išta naučili iz istorije, znali bismo šta slijedi nakon pozivanja na “istorijsko pravo” i “žrtvu”, na što se vole pozivati svi balkanski narodi. Budućnost koja iz toga može proizaći je samo jedna: vječito ponavljanje istog, ponavljanje iste grozne prošlosti. Niti jedna budućnost ne može zaliječiti ili ispraviti prošlost. Jedini je način ostaviti da mrtvi pokopaju mrtve i produžiti dalje. Ali to ni sam nisam u stanju da slijedim.

Dan mrmota je metafora za lošu beskonačnost – onu u kojoj se gubi razlika između prošlosti i budućnosti, u kojoj su i danas i sutra tek jedna u nizu bezbrojnih iteracija jučerašnjice. U lošoj beskonačnosti nema razrješenja; nema katarze. Takva beskonačnost je kazna, jer znači trajanje lišeno sadržaja i smisla. Trajanje svedeno na trajanje sâmo. To je loop. TikTok klipovi i YouTube shorts su primjer estetike adiktivne loše beskonačnosti.

Ako se američka folk muzika ikada primakla veličini sevdalinke, zbilo se to u jednoj od najtužnijih pjesama koju je snimio insan – u “Elephant”, dakle “Slon”, Jasona Isbella.

Ide ovako. Frajer pokupi ribu u nekoj kafani. No ispostavi se da je ona u terminalnoj fazi raka. Kada je odvede kući, umjesto seksa on je pijanu uspava a njenu periku, kojom krije ćelavost, pokupi sa poda.

Oni piju, pokušavaju se šaliti. Ona mu priča o svojoj porodici koja je naizgled sretna – no ona zapravo umire u ledenoj samoći, bez igdje ikoga, okružena takozvanim najbližim ljudima. Priča mu ona viceve o raku, jer time želi pokazati da je nije strah. Želi biti šarmantna i privlačna – i gotovo da uspijeva u tome.

Na koncu, Isbell kaže kako mu je jasna tek jedna stvar: da uprkos najvećim naporima koje ćemo uložiti, niko od nas neće umrijeti dostojanstveno. Jer svi se mi, zapravo, tek pretvaramo da ne vidimo slona u sobi.

Uzgred: Isbellov “Slon” bio bi najkarverovskija Americana ikad, da Richmond Fontaine (tako se zove band) nije snimio “A Night In The City”. Kako bilo, i jedna i druga pjesma 423897546 puta bolje su od zbira svega što je ikada emitovano na “Pinku”.

Ako vam se dopada muzika sa “Pinka”, svejedno je za koga ste glasali. Vaš ukus, odnosno njegov odsustvo, ono je što garantuje iteracije o kojima smo govorili.

“Tri poljupca hoću ja” garantuje još istog.

To je tako i to znam zasigurno.

Pred zoru 22. maja, u noći jedne od “najvećih crnogorskih pobjeda”, kada je izgledalo da su otvorene sve dobre mogućnosti, krenuo sam kolima iz Podgorice za Ulcinj, kući. Prošao sam pored “Granda”. Tamo je slavila crnogorska elita. Pobjednici su se radovali i uz Mitra Mirića pjevali “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”.

Još tu i tada sve je već bilo otišlo u tri lijepe pičke materine.