Dolazak Xabija Alonsa na Stamford Bridge počeo je mijenjati način na koji Chelsea razmišlja o sastavljanju ekipe. Španski stručnjak uvjerio je rukovodstvo da svlačionica ne može biti izgrađena isključivo od mladih i skupih talenata. Od promjene vlasništva 2022. godine godine su bile jedan od najvažnijih kriterija prilikom dovođenja igrača. Chelsea je tražio mlade fudbalere čija bi vrijednost vremenom trebala rasti, a zatim ih vezao izuzetno dugim ugovorima. Nove gazde gotovo su cijeli poslovni model prilagodile takvoj strategiji. Igračima su nuđene niže osnovne plate uz bonuse, dok su višegodišnji ugovori olakšavali knjigovodstveno raspoređivanje transfernih iznosa.
Brojke najbolje pokazuju do kakvih je razmjera taj plan doveden. Chelsea je od ljeta 2022. na 50 fudbalera mlađih od 26 godina potrošio čak 1,846 milijardi eura. Gotovo dvije milijarde eura uložene su u igrače od kojih se istovremeno očekivao razvoj, rezultat i kasniji profit. Problem je bio u tome što je poslovna logika veoma često dobijala prednost nad stvarnim potrebama ekipe.
Mladi fudbaler doveden s 20 ili 21 godinom zaista može dugo ostati u klubu i kasnije biti prodan za veliki novac. Čak i kada se ne razvije prema očekivanjima, rukovodstvo teoretski ima dovoljno vremena da pronađe kupca i vrati dio ulaganja. Chelsea je, međutim, pokušavao razvijati previše talenata u isto vrijeme. Svakom od njih bile su potrebne minute, stabilnost i povjerenje, dok su se treneri, formacije i zahtjevi mijenjali gotovo iz sezone u sezonu.
Rezultat je bio izuzetno skup, širok i neuravnotežen sastav koji je rijetko djelovao kao prava ekipa. Pojedinci su uspijevali, ali je Chelsea u ključnim dijelovima sezona uglavnom plaćao cijenu manjka iskustva. Enzo Fernandez i Moises Caicedo izrasli su u važne članove prve postave nakon transfera vrijednih 121, odnosno 116 miliona eura. Cole Palmer pokazao se kao vjerovatno najbolja kupovina novog vlasništva, dok su korisni bili i Joao Pedro, Marc Cucurella te Pedro Neto.
S druge strane, veliki broj skupih igrača završio je između klupe, pozajmica i prodaja koje su brzo pale u zaborav. Chelsea je imao mnogo potencijala, ali nedovoljno sigurnosti, kontinuiteta i autoriteta. Sličnu filozofiju vlasnici su primjenjivali i prilikom izbora trenera. Prednost su dobijali mlađi i progresivni stručnjaci spremni raditi unutar sistema u kojem su sportski direktori imali ogroman utjecaj. Nakon odlaska Enza Maresce posao je dobio Liam Rosenior, ali je i taj projekat završio neuspješno. Igrači su potom, prema informacijama engleskih medija, rukovodstvu jasno stavili do znanja da ekipi treba trener većeg autoriteta. Izbor je na kraju pao na Alonsa, koji je dobio status menadžera i veći utjecaj na formiranje sastava. Tokom razgovora posebno je insistirao na pobjedničkoj kulturi, disciplini i stvaranju jasne hijerarhije.
Jedan od njegovih prvih zahtjeva bio je dovođenje već formiranih i iskusnih fudbalera. Uprava ga je poslušala, pa su se na listi želja našli Granit Xhaka, Danny Welbeck i Jordan Henderson. Xhaka će u septembru napuniti 34 godine, Welbeck ima 35, a Henderson 36. Do ovog ljeta praktično je bilo nezamislivo da Chelsea u istom prijelaznom roku ozbiljno razmatra trojicu igrača tih godina. Za kapitena Sunderlanda Xhaku ponuđeno je oko 9,4 miliona eura, ali je prvi pokušaj odbijen. Alonso ipak ne odustaje od igrača koji je tokom njihove saradnje u Bayer Leverkusenu bio njegova produžena ruka na terenu.
Švicarski veznjak već poznaje Alonsov sistem i mogao bi pomoći mlađim saigračima da ga mnogo brže usvoje. Upravo takav utjecaj trener Chelseaja godinama nije imao unutar svlačionice. Henderson bi imao nešto drugačiju ulogu i vjerovatno ne bi bio standardni prvotimac. Chelsea ga vidi kao čovjeka koji poznaje svakodnevne standarde rada ekipe sposobne osvajati Premier ligu i Ligu prvaka.
Jude Bellingham opisao ga je kao jednog od najvećih lidera koje je upoznao u fudbalu. Pohvalio je njegov odnos prema mlađim igračima, odsustvo ega i sposobnost da riješi probleme unutar grupe prije nego što postanu ozbiljni. Welbeck bi, osim iskustva, mogao donijeti i konkretan učinak na terenu. Prošle sezone postigao je 13 pogodaka u Premier ligi za Brighton i pokazao da još uvijek može imati važnu ulogu.
Chelsea ipak ne namjerava potpuno napustiti politiku kupovine mladih fudbalera. To najbolje potvrđuju dolasci Morgana Rogersa i Marca Palestra, za koje je izdvojeno blizu 200 miliona eura. Rogers je plaćen rekordnih 138 miliona eura, što pokazuje da potencijal i dalje ostaje u središtu klupskog projekta. Razlika je u tome što Alonso sada želi okružiti mlade igrače ljudima koji mogu odmah podići kvalitet i standarde rada.
Promjenu predstavlja i transfer Maxencea Lacroixa iz Crystal Palacea za približno 60 miliona eura. On je prvi fudbaler od 2022. godine za kojeg je Chelsea platio ozbiljno obeštećenje iako je već napunio 26 godina. Francuski štoper ne dolazi kao projekat za budućnost, već kao spreman igrač za početnu postavu. Već je prilagođen Premier ligi i trebao bi odmah stabilizovati jednu od najslabijih linija ekipe.
Samo za Rogersa, Palestra i Lacroixa Chelsea će ovog ljeta izdvojiti približno 250 miliona eura. Zbog takve potrošnje ponovo se postavlja pitanje kako londonski klub uspijeva poslovati bez direktnog kršenja finansijskih pravila. Najvažniji dio odgovora krije se u prodajama. Od dolaska grupacije BlueCo Chelsea je odlascima igrača prihodovao više od 1,05 milijardi eura.
Posebno su vrijedne prodaje igrača iz klupske akademije, čija je knjigovodstvena vrijednost gotovo zanemariva. Zbog toga se skoro cjelokupna odšteta evidentira kao čisti profit. Chelsea je tokom posljednje tri sezone na pojačanja potrošio više od 910 miliona eura, ali njegova neto potrošnja u tom periodu nije prešla približno 117 miliona. Prošle sezone postao je prvi premijerligaš koji je tokom jedne godine od prodaja prihodovao više od 350 miliona eura.
Klubu pomaže i način obračunavanja ulaznih transfera. Odšteta se za potrebe finansijskih pravila raspoređuje kroz trajanje ugovora, sada najviše na pet godina. Ukoliko Chelsea potroši 245 miliona eura na igrače koji potpišu najmanje petogodišnje ugovore, godišnji amortizacijski trošak iznosi približno 49 miliona. Ranije su Plavci iznose mogli raspoređivati i na sedam ili osam godina, ali su pravila u međuvremenu promijenjena.
To ipak ne znači da klub može trošiti bez ograničenja. UEFA je Chelsea 2025. godine stavila pod četverogodišnji sporazum i izrekla mu kaznu koja može dostići 80 miliona eura. Dvadeset miliona kazne bilo je bezuslovno, dok preostalih 60 miliona zavisi od ispunjavanja finansijskih ciljeva. Chelsea također mora odlascima napraviti prostor prije nego što nove igrače registruje za evropska takmičenja.
Alonso zato ne pravi tim veterana niti potpuno ruši postojeći poslovni model. Njegova ideja je pronaći ravnotežu između skupog potencijala i fudbalera koji su već prošli najteže utakmice. Chelsea će nastaviti investirati u mladost, ali više ne želi čekati godinama da se svi igrači istovremeno razviju. Xhaka, Henderson, Welbeck i Lacroix predstavljaju pokušaj da se kvalitet, iskustvo i autoritet dobiju odmah. Vrijeme velikana poput Johna Terryja, Franka Lamparda, Didiera Drogbe, Michaela Ballacka i Branislava Ivanovića neće se jednostavno vratiti. Ipak, Alonso želi da nova generacija barem dobije saigrače od kojih može učiti šta znači igrati i pobjeđivati za Chelsea.
