Tužan kraj za sportašicu hrvatskih korijena: 'Tata, gotovo je...'

Nadja Mihalić, tenisačica hrvatskih korijena koja je trebala postati zvijezda španjolskog tenisa, u svojoj je autobiografskoj knjizi ogolila dušu i otkrila zašto je sa 17 godina prekinula karijeru. U svojoj autobiografskoj knjizi simboličnog naziva "Los que no llegaron" (Oni koji nisu stigli do vrha), Mihalić je otvorila vrata u svijet koji javnost rijetko vidi – svijet odricanja, sumnji i teških odluka koje se donose daleko od blještavila reflektora. 

Njezin put započeo je rano, s tek pet godina, kada je prvi put uzela reket u ruke. Od tog trenutka, tenis nije bio samo hobi, već životna misija s jednim, kristalno jasnim ciljem: postati najbolja na svijetu. Djetinjstvo kakvo poznaje većina njezinih vršnjaka za nju nije postojalo. Dok su se druga djeca igrala, išla na rođendane i bezbrižno provodila školske praznike, njezin je život bio podređen spartanskom režimu treninga, putovanja i turnira. Svaki dan bio je isplaniran do posljednje minute, ispunjen napornim vježbama koje su tijelo i um gurale do krajnjih granica. Iza tog sna stajala je cijela obitelj, koja je u Nadjinu karijeru uložila sve što je imala. Financijska stabilnost, komfor i osobne želje stavljeni su u drugi plan kako bi se njoj osigurali najbolji mogući uvjeti – vrhunski treneri, skupa oprema i putovanja na međunarodne turnire. Bila je to golema žrtva, ne samo materijalna, već i emocionalna, oklada na budućnost u kojoj je ulog bio obiteljski život. 

Kako su godine prolazile, a konkurencija postajala sve žešća, ono što je započelo kao dječja strast i ljubav prema sportu polako se počelo pretvarati u obvezu i izvor neprestanog stresa. Svaki izlazak na teren više nije bio prilika za uživanje, već test na kojem je morala dokazati da su sva odricanja njezine obitelji imala smisla. Pritisak da opravda ogromna očekivanja postajao je nepodnošljiv. Svaki poraz bio je poput soli na ranu, potvrda njezinih najgorih strahova, a svaka pobjeda donosila je samo kratkotrajno olakšanje prije novog vala pritiska. Motivacija je kopnila, a radost igre potpuno je iščezla, ostavljajući za sobom samo osjećaj praznine i iscrpljenosti.

Prijelomni trenutak, odluka koja će joj zauvijek promijeniti život, dogodio se kada je imala samo 17 godina. Bio je to dan kao i svaki drugi, još jedan odlazak na trening, no u njoj se nešto slomilo. Dok su se vozili u automobilu, osjetila je da više ne može izdržati. Teret koji je nosila postao je pretežak. U jednom trenutku, skupila je svu snagu i izgovorila ocu rečenicu koja je označila kraj jednog sna i početak novog života:  - Okreni se, gotovo je. 

U tim riječima sažela se sva bol, frustracija i spoznaja da je put kojim je koračala postao slijepa ulica. Shvatila je da više ne uživa u sportu koji je nekoć bio cijeli njezin svijet i, što je bilo jednako važno, postala je svjesna da financijski resursi njezine obitelji više ne mogu pratiti astronomske troškove profesionalnog tenisa. Bio je to bolan, ali oslobađajući trenutak istine. San o svjetskom vrhu je umro, ali je istovremeno rođena prilika za stvarni život.

Nakon što je reket objesila o klin, Nadja Mihalić nije dopustila da je definira neuspjeh u sportu. Umjesto toga, pokazala je iznimnu snagu i otpornost, usmjerivši svoju disciplinu i ambiciju u potpuno novom smjeru. Iskoristila je priliku za sportsku stipendiju i otišla na studij u Sjedinjene Američke Države, gdje je uronila u svijet znanosti. Tamo je, daleko od teniskih terena i pritiska javnosti, pronašla novu strast i uspješno diplomirala inženjerstvo nanosustava, iznimno zahtjevno i kompleksno područje. Njezina karijera nakon tenisa jednako je impresivna kao i njezini rani sportski uspjesi. Danas radi na poziciji šefice logistike proizvoda u jednom poznatom američkom brendu urbane mode. 

Priča Nadje Mihalić služi kao snažan podsjetnik na brutalnu realnost profesionalnog tenisa, sporta koji se često percipira kroz prizmu glamura i bogatstva njegovih najvećih zvijezda. Istina je, međutim, da je svijet tenisa surova piramida na čijem se vrhu nalazi tek šačica igrača koji žive lagodno, dok se stotine drugih bore za preživljavanje. Mihalić je trenirala s nekim od najboljih svjetskih tenisačica, poput Paule Badose i Sare Sorribes, koje su kasnije ostvarile zavidne karijere i probile se u sam vrh. No, ona iz prve ruke zna da je za veliku većinu tenisača i tenisačica izvan top 50 ili top 100 svjetske ljestvice život neprestana borba. Mnogi od njih jedva spajaju kraj s krajem, često nemajući dovoljno novca da si priušte trenera, plate smještaj na turnirima ili pokriju troškove putovanja. To je svijet u kojem jedan poraz u prvom kolu kvalifikacija može značiti financijski minus i povratak kući praznih džepova. Njezina knjiga daje glas upravo tim tihim borcima, sportašima čija se odricanja i talent nikada ne pretvore u milijunske ugovore i naslovnice časopisa. Dugo vremena nakon prekida karijere nije mogla podnijeti gledanje teniskih mečeva na televiziji. Svaki zvuk loptice i svaki komentar budio bi u njoj duhove prošlosti.