Da li znate šta u ovom trenutku imate u "špagu"? Ili šta nosite u "obramnici"? Kada ste posljednji put obuli "postole"? Imate li u rukama neko "remestvo"? Teško da biste išta razumjeli kada bismo vam se obratili jezikom predaka.
Ali, jezik je živ, konstantno se mijenja, prilagođava se novim generacijama i društvenim pojavama i ne može ostati zamrznut u vremenu. Iz tih razloga dešava se da neke riječi potpuno iščeznu iz upotrebe ili budu zamijenjene drugim, često stranim.
Na ovim prostorima vijekovima su se preplitale različite civilizacije, kulture i religije. I narodi koji su davno nestali u hodnicima istorije ostavili su svoje tragove, koji tu i tamo izrone iz prošlosti u vidu arheoloških nalaza. Koliko se jezika i riječi čulo i smjenjivalo od vremena sveslovenskog vrhovnog božanstva Peruna do naših dana, teško je i pretpostaviti.
Nije ni čudo što se u srpskom jeziku danas koriste mnoge riječi koje mu izvorno ne pripadaju, ali za koje često ne postoji odgovarajući domaći izraz. Mnoge stare riječi zamijenjene su turcizmima, germanizmima, anglicizmima i drugim tuđicama. Sve su one učinile naš rječnik bogatijim i dinamičnijim. Ipak, kada biste danas čuli neku riječ na starosrpskom ili praslovenskom jeziku, vjerovatno ne biste znali šta znači.
Danas, na primjer, podlogu na koju uveče spuštamo glavu zovemo turcizmom jastuk, a naši preci govorili su "uzglavlje", "uzglavnica" ili "blazina". Zanimljivo je porijeklo ove posljednje riječi, koja se i danas može čuti u slovenačkom jeziku. Blazina je najprije označavala gredu na krovu, a kasnije onu na kojoj počivaju krovne rožnjače, što se metaforički može shvatiti kao jastuk, objašnjava Instagram stranica poreklo_reči.
Domaća riječ za turski jorgan bila je "perina", iz vremena kada se pokrivač punio perjem. Možda se još može čuti u pojedinim krajevima Srbije. Balkanski turcizam persijskog porijekla papuča (doslovno pokrivač za noge) istisnuo je riječ praslovenskog porijekla "postola" (od pod + stati). Ako često putujete u Grčku, možda ste čuli sličnu riječ "papoutsia", odnosno cipele.
Turska kesa potisnula je slovensku "mošnju" (izvorno kesa od kože), a njeni tragovi danas se vide u riječi mošnice. Mađarska cipela zamijenila je staroslovensku "crevlju", koja potiče od riječi "crevo", čije je prvobitno značenje bilo odrezana koža.
Balkanski turcizam arapskog porijekla zanat (vještina, znanje) potisnuo je u zaborav staroslovensko "remestvo", dok je turski džep zamijenio domaću riječ "špag" (razrez), koju je Vuk Karadžić zabilježio u Dubrovniku i Crnoj Gori.
Turska torba i njemačka tašna gotovo su potpuno istisnule domaće riječi poput "užinare", "obramnice" i "uprtnjače" (od prtiti – nositi, tovariti).
Ranije smo čovjeka bez kose opisivali slovenskim pridjevima "lis" i "plješljiv", dok danas koristimo turski izraz ćelav (od "kel"), prenosi Žena Blic.
